петак, 26. децембар 2014.


μητέρα μοι πάντων τε θεῶν πάντων τ᾽ ἀνθρώπων 
ὕμνει, Μοῦσα λίγεια, Διὸς θυγάτηρ μεγάλοιο, 
ᾗ κροτάλων τυπάνων τ᾽ ἰαχὴ σύν τε βρόμος αὐλῶν 
εὔαδεν ἠδὲ λύκων κλαγγὴ χαροπῶν τε λεόντων 
οὔρεά τ᾽ ἠχήεντα καὶ ὑλήεντες ἔναυλοι. 
καὶ σὺ μὲν οὕτω χαῖρε θεαί θ᾽ ἅμα πᾶσαι ἀοιδῇ. 

Majku mi sviju bogóvā, a tako i sviju ljudi,
Slavi, jasnogrla Muzo, o kćeri velikog Zeusa!
Ona čegrtaljki zvuk i bubnjića, svirala svirku
Voli te zov vukóvā i lavova očiju plamnih,
A i planine što ječe i dolce šumovite jošte.
Tebe i boginje sve u ovoj pozdravljam pjesmi.

Homerska himna Kibeli

недеља, 21. децембар 2014.

Vresište

Takva, na tim poljima nesreće i samoće, u siromaštvu i zanosu, ona ostaje zauvek


Smisao jedne knjige koji je tako često izdvojen od onog što se događa i što se kaže i koji se pre sastoji u nekoj vezi što za pisca postoji između različitih stvari, teško se može shvatiti. A naročito kada je, kao kod sestara Bronte, romansijer pesnik i kada je njegov stav nerazdvojan od njegovog jezika i sam po sebi pre jedno raspoloženje, negoli određena opservacija.

"Orkanski visovi" su knjiga koju je teže razumeti nego "Džejn Ejr" zato što je Emili veći pesnik od Šarlote. Kad Šarlota piše, ona elokventno, blistavo i strasno kaže: "Ja volim", "Ja mrzim", "Ja patim". Njeno je iskustvo, mada intenzivnije, istog stepena kao i naše. Ali u "Orkanskim visovima" nema nikakvog "ja". Nema vaspitačica. Nema poslodavaca. Postoji ljubav. Ali to nije ljubav ljudi i žena. Emili je inspirisana nekom opštijom koncepcijom. Podsticaj koji ju je gonio na stvaranje, nije bila patnja, ni nanesene uvrede. Ona je posmatrala svet rascepljen gigantskim neredom i osećala u sebi snagu da ga sjedini u jednoj knjizi. Ta gigantska ambicija, oseća se kroz njen roman - to je borba upola sputanog, ali veličanstvenog ubeđenja da kaže nešto kroz usta svojih karaktera što nije samo: "Ja volim", ili "Ja mrzim", već "Mi, čitava ljudska rasa", i "Vi, večite sile..." i rečenica ostaje nedovršena. Nije čudno što je tako; pre je za čuđenje što je uopšte bila kadra da nas prisili da osetimo ono što je nosila u sebi. A to izbija u poluartikulisanim rečima Ketrin Ernšo: "Kad bi svi propali, a on ostao, ja bih i dalje nastavljala da postojim; a kad bi svi ostali, a on nestao, vasiona bi se pretvorila u ogromnog stranca; ja ne bih bila deo nje". Pa to opet izbije u prisustvu mrtvih: "Ja nazirem pokoj koji ni zemlja, ni pakao ne mogu da pomute i sa sigurnošću osećam beskrajno i bez senke sutra - večnost u koju su oni ušli, gde je život bezgraničan u trajanju, ljubav u saosećanju i radost u punoći". Ta sugestija snage koja leži iza pojava ljudske prirode i diže ih gore do prisustva veličine daje ovoj knjizi tako visoko mesto među romanima.

Ali za Emili Bronte nije bilo dovoljno da napiše nekoliko lirskih pesama, da pusti jedan krik, da izrazi jedno verovanje. Ona je romansijer, isto koliko i pesnik. Ona mora da preuzme  na sebe naporniji i nezahvalniji zadatak. Mora da se suoči sa činjenicom tuđih egzistencija, da se uhvati u koštac sa mehanizmima spoljnih stvari, da na uobičajen način gradi forme, kuće i beleži razgovore ljudi i žena koji postoje nezavisno od nje. I tako se mi penjemo na te vrhove emocija, ne preko bombastih deklamacija i rapsodija, već time što čujemo devojku kako peva za sebe starinske pesme dok se ljulja na granama jednog drveta; time što posmatramo ovce sa vresnih polja kako pasu po ledini; što slušamo dah blagog vetra kroz travu. Život na farmi sa svim svojim apsurdnostima i nemogućnostima leži otvoren pred nama. Mi smo u punoj mogućnosti da poredimo "Orkanske visove" sa pravom farmom i Hitklifa sa pravim čovekom. Otuda, dozvoljeno nam je da se upitamo, može li da ima istine, ili kakvog tananog prisenka emocija, u ljudima i ženama koji tako malo liče na one što smo ih mi videli? Pa čak i kad to pitamo, vidimo u Hitklifu brata koga je genijalna sestra mogla da vidi; on je nestvaran, kažemo, pa ipak nijedan mladić ne živi tako živo u literaturi kao on. Isti je slučaj sa dve Katarine; nikad žene ne mogu da osećaju kao što ona oseća, niti da delaju kao ona, kažemo mi. Uprkos tome, te dve Katarine su najomiljenije žene u engleskoj prozi. Kao da je Emili bila u stanju da raskomada sve ono po čemu mi znamo ljudska bića i da one prozirne oblike koji se ne mogu prepoznati, ispuni takvom bujicom života da to pređe okvire stvarnosti.
Prema tome, ona poseduje najređu od svih snaga. Ona je kadra da oslobodi život njegove zavisnosti od činjenica; da sa nekoliko linija nacrta duh tako da mu nije potrebno telo; da, govoreći o vresnim poljima, izazove vetar i grmljavinu da urlikne.

Virdžinija Vulf o Emili Bronte (1916.)


четвртак, 18. децембар 2014.

Đordano Bruno - Unico augel

Ta Feniks-ptica što je plamen liže
na suncu, te polako gori živa,
dok sva u sjaju sažizanja pliva,
suprotna kazna njezin planet stiže;

jer ono što se od nje k nebu diže
mlak dim i mračna magla samo biva,
a svjetlost našim očima se skriva,
i po kom blista do njeg i dosiže.

Tako moj duh, što ga božanski sjaj
osvetljava i pali, dok tumači
to što u misli tako sja i dalje.

iz poimanja svog visokog šalje
van rimu, koju divno sunce mrači,
dok talim se i čekam jadan kraj.

Ah, crn i taman taj
ognjeni oblak na svoj način rani
i sjeni ono što uzvisit kani.

среда, 17. децембар 2014.

Đordano Bruno - Parnas u srcu

l'anno 1585


Za me je kao Parnas srce moje
gdje radi spasa valja mi se peti;
i mjesto Muza svaki čas mi broje
ljepote znane misli u pameti.

a kad mi oči suze rone, to je 
za mene izvor s Helikona sveti:
za ljubav gori, nimfama i vodi,
po želji neba, pjesnikom se rodih.

Ali od kraljske vlasti,
ili od sklone ruke nekog cara,
il svećenika višnjeg i glavara

ne dobih ove milosti i časti;
već lovor su mi dali
tek moje srce i misli i vali.


Đordano Bruno