уторак, 27. јануар 2015.

Mikelanđelo: Sonet XIV


Da sam vjerovao, duše koju dvorim,
da će pogled prvi mene obnoviti 
kao feniks-pticu sunce i da biti
u starosti to će, zbog toga da gorim,

u bjeg bih se ludi bio odmah dao,
ko što jelen, ris il panter isto čine
kad ih dušman slijedi, ne bih sred vreline
riječi joj i smiješka u verige pao.

Al čemu srce da se sada tuži,
počinak, spokojstvo kojim zdravlje vlada
u očima moga anđela kad kruži?

Možda bi za me veća muka bila
vidjeti ga prije, nego sada kada,
da mu krepost slijedim, imam jača krila!

Нема коментара:

Постави коментар