sonet nastao oko 1496.-1503.
I
Qua si fa elmi di calici e spade
e ’l sangue di Cristo si vend’a giumelle,
e croce e spine son lance e rotelle,
e pur da Cristo pazïenzia cade.
Ma non ci arrivi più ’n queste contrade,
ché n’andre’ ’l sangue suo ’nsin alle stelle,
poscia c’a Roma gli vendon la pelle,
e ècci d’ogni ben chiuso le strade.
S’i’ ebbi ma’ voglia a perder tesauro,
per ciò che qua opra da me è partita,
può quel nel manto che Medusa in Mauro;
ma se alto in cielo è povertà gradita,
qual fia di nostro stato il gran restauro,
s’un altro segno ammorza l’altra vita?
II
Šlem i mač ovde od putira biva,
šakom i kapom prodaju krv Hrista,
od krsta, trnja, štit i koplje blista,
a Hristova se trpeljivost sriva.
Bolje od ovog kraja da se skriva,
do zvezda bi mu šiknula krv čista,
njegovom kožom trgovina ista,
ulice rimske, nigde dobra živa.
Da traćim blago, ako mi se htelo
bez posla, sad nek onaj s plaštom meni
skameni, kô Meduza Mavru telo;
no ako ubog na nebu se ceni,
kakvu nagradu iskat bi se smelo
kad drugi znak, več drugo žiće pleni?
III
Šljemove i sablje od kaleža kuju,
tu sad, a Krista krv obiljem teče,
od trnja i križa oružje je preče,
i mjesto njega samo sebe čuju.
U krajeve ove da ga put dovede,
krv bi mu i same zvijezde poprskala,
vidio bi na šta vjera mu je pala,
i kako mu novac tu sav svijet zavede.
Propasti evo, ako sam ja htio,
kao Libijca, okrutna Meduza,
papinski plašt je mene skamenio.
Shvaćam da bijeda može i da spasi,
al kako da se oko riješi suza,
kad se nada u spas sve to više gasi?
Нема коментара:
Постави коментар