недеља, 15. новембар 2015.

Fridrih Helderlin: Patmos


Bliz je
i teško dokučiv Bog.
Ali gde je opasnost
raste i spasonosno.
U tminama borave
orlovi i neustrašivo hode sinovi Alpa preko ponora
lako građenim mostovima.
Zato, jer zgomilani su uokrug
vrhunci vremena,
a najvoljeniji blizu borave, i malakšu
na najrazdvojenijim brdima,
daj nam tad, nedužna vodo,
o krila nam daj, u najvernijem smislu
da pređemo preko i vratimo se.

Tako zborih, kada odvede me
brže no što sam slutiti mogao
i daleko, gde nikada
mišlju ne stigoh, genije neki
iz moje kuće. Svetlucahu
u sumraku, kada pođoh,
senovita šuma
i čežnjivi potoci
zavičaja; ne poznavah više zemlje;
ali uskoro, u svežem sjaju
tajanstveno
u zlatnoj pari rascveta se
brzo uzrasla,
s koracima sunca,
 s hiljadama vrhunaca miomirisna

preda mnom Azija, i zablešten iskah
pogledom nešto znano, jer nevičan
bejah tim širokim stazama, gde dole
niz Tmol putuje
zlatom iskićeni Paktol
i Taurus stoji i Mezogina,
i cveća prepun vrt
mirna je vatra; ali u svetlu
cveta visoko srebrni sneg;
i svedok besmrtnog života
prastari bršljan raste
na nedostupnim liticama; i kedrovi i lovor,
stubovi živi nose
svečane
bogosazdane dvorce.

Nek i šumore oko kapije Azije
u odlasku na razne strane
po neizvesnoj ravni mora
mnogi drumovi bez senke,
ipak ostrva poznaje brodar.
I jer sam čuo
da od obližnjih jedno
jeste Patmos,
prohtelo mi se silno
tamo da svratim, i tamo
tamnoj se približim pećini.
Jer drukčije no Kipar
mnogoizvorni, ili
drugo ostrvo neko
prebiva divotno Patmos,

al gostoljubiv je
u siromašnijem
domu svome ipak,
i kad iz brodoloma il tužeći
za zavičajem ili
za preminulim drugom
približi mu se neki
stranac, on rado počuje, i deca mu,
glasovi tople dubrave
i zvuci gde ospe se pesak
i napukne tle u polju
slušaju ga, i s ljubavlju se vraća
odjek tužaljci čovekovoj. Tako nekad
negovaše ostrvo bogovoljenog onog
vidovitog, koji u blaženoj mladosti

pošao beše
sa sinom Svevišnjeg, nerazdvojan, jer
voljaše Olujonosac jednostavnost
toga mladića, a pažljivi je čovek
jasno sagledao lice Boga,
kada su, pri tajni čokota,
zajedno sedeli u času gozbe,
i u veličini duše, spokojno sluteći, smrt
izgovori Gospod, i ljubav potonju, jer nikada dosta 
ne mogaše tada o dobroti da se
nagovori, i da razvedri, kada
video bi je, srdžbu sveta.
Jer sve je dobro. Zatim umre. Mnogo bi
o tome moglo da se kaže. A naposletku još
najradosnijeg, pobedna pogleda, videše ga prijatelji,

ali tugovahu, kada već
veče bi, udivljeni,
jer odluku su veliku u duši nosili
ti muževi, ali pod suncem voljahu
život i ne htedoše da ispuste 
lice Gospoda
i zavičaja. To utisnuto im beše,
kao vatra u gvožđe, a do boka im je
hodila senka voljenog.
Zato im on je poslao
duha, i zadrhta vaistinu
kuća i oluje božje valjahu se
tutnjeći daljem
iznad glava u slutnji dok su, u mislim teškim,
sakupljeni bili junaci smrti,

kada im se, na rastanku, 
još jednom ukazao.
Jer sada se ugasi sunčev dan
kraljevski, i prelomi 
skiptar pravozračni
u božanskoj patnji, svojom voljom,
jer sve treba opet da vrati se
u pravo vreme. ne bi dobro bilo
docnije da beše, i prekinuto naglo, neverno,
delo ljudsko, i radost beše
ubuduće
boraviti u noći što voli nas, i čuvati
u bezazlenim očima netremice
ponore mudrosti. A zelene se 
i pod brdima duboko žive slike,
no strašno je kako tu i tamo Bog
beskrajno rastura ono što živo je.
Jer već i ostaviti
lica dragih prijatelja
i daleko preko bregova ići 
usamljen, gde dvostruko
objavljen, jednim govoraše glasom
nebeski duh; a to ne bi prorečeno, nego
za uvojke ih ščepa, prisutno,
kad iznenada se
u odlasku žurnom obazre na njih
Bog, a oni zakletvom,
da bi zastao, imenovaše zlo
da vezano je odsad kao užadi zlatnom
i pružiše jedni drugima ruke - 

ali kad umre zatim
onaj za kog najviše
prianjaše lepota, tako da mu u liku
stajaše čudo i nebesnici na njega
ukazivahu, i kada, večna sebi zagonetka,
ne mogu da se međusobno shvate
oni koji su živeli zajedno
u sećanju, a ne biva nošen samo
pesak ili vrba, i zahvaćen hram,
no i čast poluboga
i bližnjih mu prohuji
i čak i Svevišnji 
odvraća svoje lice
jer nigde ništa više
besmrtno na nebu ili na zelenoj zemlji
nema da se vidi, šta je to?

To je zamah sejača, kad zahvata
lopatom pšenicu
i upolje je baca, uzvitla iznad gumna.
Do nogu mu pada ljuska, ali
do kraja stiže zrno,
i nije zlo ako od toga nešto
propadne, i govorenja
utihne živi zvuk
jer i božansko delo našem liči,
neće Svevišnji istodobno sve.
Doduše, ima gvožđa u dubini
i usijanih smola u Etni;
tako bih i ja imao blaga
lik da oblikujem, i da vidim
Hrista, sličnog onome kakav beše,

no kad bi neko podstaknuo sebe
i tužnom besedom, usput, bespomoćnog
mene spopao, da zadivim se i da ushte
lik božji da oponaša sluga - 
u srdžbi vidljive ugledao sam jednom
gospodare neba, ne da bih bio nešto, nego
da učim. Blagonakloni su, no najmrže im je,
dok su na vlasti, lažno; i tada
ljudsko više među ljudima ne važi.
Jer ne vladaju oni, al zato vlada
besmrtni usud, a njihovo se delo
pokrećemo samo i žurno ide svršetku.
Jer kada još više se uspne nebeska
povorka trijumfalna, imenovaće jaki
suncu sličnog likujućeg sina Svevišnjega

kao ugovoren zrak, i tu je padalica
pesme, nadole pokazuje,
jer ništa nije obično. Ona budi
mrtve koje ne zarobi još
sirovost. Ali mnoge
plašljive oči čekaju
da vide svetlost. Ne žele one
pod oštrim ztakom da cvetaju,
premda im zlatna uzda hrabrost zadržava.
Ali kada sveta snaga,
u zaboravu sveta
ko iza nabreklih veđa,
spokojnim sjajem pada iz svetih spisa, mogu
zbog milosti te u radosti vežbati se
pri mirnom pogledu.

I ako me nebesnici sada,
kao što verujem, vole,
koliko li će tek tebe;
jer jedno mi je znano,
a to je da volja
nebeskoga oca mnogo
za tebe znači. Miran je njegov znamen
na zatutnjalom nebu. A ima neko ko stoji
pod njim celog života. Jer živi još Hristos.
Al došli su junaci, svi sinovi mu,
i sveti spisi o njemu,
i munju tumače
dela zemlje do danas,
to neizdrživa je trka. Al on tu prisutan je. Jer njemu
sva dela njegova odvajkada su znana.

Suviše, suviše dugo je već
čast nebesnika nevidljiva.
Jer skoro prste moraju nam oni
da vode, i sramno
otkida nam sila neka srce.
Jer žrtvu hoće nebesnici svi,
a kad je neki zanemaren bio
to nikad nije urodilo dobrim.

Služili smo majci zemlji,
a nedavno i svetlu sunca služili smo,
ne znajući to; al Otac,
koji nad svima vlada, voli
najviše da o čvrstome slovu
staramo se, a dobro tumačimo
postojeće. Tome sledi nemački pev.

1812.

Нема коментара:

Постави коментар