уторак, 31. март 2015.

Pindar: Ditiramb o proleću


...Kad Proljeće plamno otkrije svaku ljepotu
i čini da pupa ambrosijsko cvijeće,
a Horama u grimiznom peplosu
ložnice otvara lijepe.
Čas je ovo, kad se dobacuje cvijeće,
i kad po cvjetnoj zemlji
svi truse latice ljupkih ljubičica.
Čas je ovo, kad ruže kose krase.
Pjevajte zato, zborovi, zvonko,
uz frule pjevajte zvonko,
nek pjesme lijese se glase
vijencima ovjenčanoj Semeli.
φοινικοεάνων ὁπότ' οἰχθέντος Ὡρᾶν θαλάμου
εὔοδμον ἐπάγοισιν ἐάρ φυτὰ νεκτάρεα.
τότε βάλλεται, τότ' ἐπ' ἀμβρόταν χθόν' ἐραταί
ἴων φόβαι, ῥόδα τε κόμαισι μείγνυται,
ἀχεῖ τ' ὀμφαὶ μελέων σὺν αὐλοῖς
οἰχνεῖ τε Σεμέλαν ἑλικάμπυκα χοροί.

Pindar: Ditiramb sa papirusa iz Oksirinha


Kad nas ogrne tamna noć,
tamo, u Podzemlju, za sretnike one,
sja blistavo sunce.
Polja su uzduž zidova svetih,
gdje ruže cvatu grimizne
i zlatne jabuke granate
i nad njima lebde oblaci tamjana.
Vesele se tamo smrtnici jedni
natjecanju raznom, pa disku i kolima,
dok drugima kitare glazba zanosi dušu.
I cvijet svake vrline
kod njih buja u visine.
Mirisi lijepi struje svugdje sa zemlje
i k nebu lebde s tisuću žrtvenika.
Jedan se miris u drugi miješa,
u blistavu nizu plamen se blista.
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Liju olovne rijeke beskrajne
valove tame,
što izviru iz usta noći same.


субота, 28. март 2015.



Porod smo, što živi životom jednoga dana!
Što smo? - Što nismo? -
Sanja je sjene čovjek! -
Ipak božansko ako ga obasjava svijetlo,
tad blistava radost njemu zrači,
puna radosti života.


ἐπάμεροι: τί δέ τις; τί δ᾽ οὔ τις; σκιᾶς ὄναρ 
ἄνθρωπος. ἀλλ᾽ ὅταν αἴγλα διόσδοτος ἔλθῃ, 
λαμπρὸν φέγγος ἔπεστιν ἀνδρῶν καὶ μείλιχος αἰών: 


Pindar, Pitijska oda osma

петак, 27. март 2015.

Mikelanđelo: Nyx IV


Onaj što sazda, ni od kakve stvari
i pre svih, vreme, podeli ga, dade
jednom visoko sunce, drugom pade
u deo luna, bliže nam se zari.

U isti mah svakom usud, što kvari
il' pruža sreću, rađati se stade;
meni pripade vreme tamne nade,
još od kolevke pratilac moj stari.

Na krivotvorca samog sebi ličim,
duboko u noć mrak mrkliji biva,
u zlo duboko ogreznem, i tugu.

No poklonom se jednim zbilja dičim,
jasni dan tvorim i moj mrak se skriva,
na suncu, vašem od rođenja drugu.


Colui che fece, e non di cosa alcuna, 
il tempo, che non era anzi a nessuno, 
ne fe' d'un due e diè 'l sol alto all'uno, 
all'altro assai più presso diè la luna. 

Onde 'l caso, la sorte e la fortuna 
in un momento nacquer di ciascuno; 
e a me consegnaro il tempo bruno, 
come a simil nel parto e nella cuna. 

E come quel che contrafà se stesso, 
quando è ben notte, più buio esser suole, 
ond'io di far ben mal m'affliggo e lagno. 

Pur mi consola assai l'esser concesso 
far giorno chiar mia oscura notte al sole 
che a voi fu dato al nascer per compagno.



[jedan od soneta-varijacija na temu noći, nastalih između 1535. i 1541.]

недеља, 08. март 2015.

Gijom de Mašo: Balada o ruži


Od cvetova i od ploda
u vrtu osta ruža mala:
sve drugo skrši nepogoda
i Sudba što se uzdizala
vrh ruže mi mlade
da miris njen i draž ukrade.
Ako je slomi, otme tlu,
ja želim samo ružu tu.

Ah! Sudbo, ti si jaz i voda
što čoveka rad ideala
zlom voljom daviš, al ni roda,
ni nežnosti mu nisi dala:
tvoj smeh, sreća, nade,
donose suze, smrt i jade.
Ako je varkom spržiš svu,
ja želim samo ružu tu.

Al stvarno mislim da sloboda
gde mala mi je ruža cvala,
jer Priroda joj tu moć poda,
ne stiže stazom tvojih zala:
tvoj bes zalud pade
jer ljupkost njena ne nestade.
Ma gde, u vrtu, daj mi nju,
ja želim samo ružu tu.



понедељак, 02. март 2015.

I sama me 
blažena Afrodita od Cipra prekori 
jer sam sam se molila za...
ovu riječ: 
želim.

Sapfo