понедељак, 21. новембар 2016.

Kasandrin monolog iz Orestije



Zborovođa
Ja srdit, ljut ti biti neću, - žalim te.
Isprazni, nesretnice, pusti kola,
Popusti nuždi, uči jaram nosit nov!
Kasandra
Ajme mene! Ajme mene!
Apolone, Apolone!
Zbor
Što zajauka, zazva boga Loksiju?
Ta nije takav - jadikovci nije drug.
Kasandra
Ajme mene! Ajme mene!
Apolone, Apolone.
(Silazi s kola)
Zbor
I opet bolnim glasom boga zaziva,
Što na cvil u pomoć priteći ne mari.
Kasandra
(ugleda kamen Apolonov)
Apolone, Apolone!
Čuvaru staza, Apolone moj!
Ti drugi put me shvati, zatre dokraja!
Zbor
Poricat će o svojoj, čini se, kobi zloj,
Iz grudi ropstvo dara božjeg ne kida.
Kasandra
Apolone, Apolone!
Čuvaru staza, Apolone moj!
Ah, kud me dovede? Pod kakav ovo krov?
Zbor
Atridima pod krov. Ako ti to ne vidiš,
Ja velim tebi. Kazat nećeš, da je laž.
Kasandra
(naglo se trgne)
Da - krov bogu mrzak, mnogo vidje zlo,
Krv, ubistvo, glavosijek;
Klaonica je ljudska, - krvlju teče pod!
Zbor
U tuđinke je kao u psa, čini se,
Njuh oštar, - njuši, traži, tragom krv će nać.
Kasandra
Gle, svjedoci stoje, - njima vjerujem.
Eno djece sitne plač,
Gle klanje, - meso se peče, otac jede ga!
Zbor
Za tvoju slavu proročku smo čuli već,
Al' proroka za prošlo ne tražimo mi.
Kasandra
Ao, ao! Što to misli, snuje sad?
Kakav grozan i nov jad
Gle u dvoru tome misli, snuje baš
Dragim svojim strašno zlo?
Lijeka njemu nema već,
Pomoć je daleko sva!
Zbor
Tih riječi proročkijeh ne znam, ne shvaćam,
Razumjeh ono, - na sva usta viče grad.
Kasandra
Ao, jadna, to izvršit kaniš ti?
Starog druga bračnog ćeš
Kupat, oprat, onda, - kako da svršim?
Za čas, za čas bit će to.
Ruka ruke maša se,
Jedna drugoj podaje.
Zbor
Ne razumjeh još. Ne mogu snać se, tamna su,
Zagonetkom joj obavita proročanstva.
Kasandra
Jao, jao! Uh, uh, uh!
Što se ovo pomila?
Mreža eno paklena!
Gle - još bradva, vjerna druga logu joj,
Krivac krivi! Žrtvu strašnu, užasnu
Klikom neka pozdravi
Razdor roda nikad sit!
Zbor
A kakvu ovo Srdu zoveš, da klikne
U domu! Mene ne veseli tvoja riječ,
U srcu se mome ledi krvi kap,
Ko od koplja kad u boju padne tko,
I života zrake mu
Zadnje tonu, gasnu već.
Brzo svane, dođe smrt.
Kasandra
Aoh, aoh! Uh, gle, gle!
Od krave de makni mi
Bika! Halja njega hvata, lovi već,
Crni rozi iz potaje bodu ga.
U vodu, u kadu pada, ruši se.
Oh, podmukle, ubojne
Banje zgodu pričam ja.
Zbor
Pohvalit se ne mogu, da u proroštvo
Ja oštro proničem, al' slutim: bit će zla.
Zar iz usta proročkijeh dođe kad
Dobar glas smrtniku? Silna proroštva,
Sama bijeda, nevolja,
Grozu, strah od proroka
Vijek u duši bude nam.
Kasandra
Jao, jao, jadna ja!
Zle li kobi, nesreće!
Udes moj mi otkrivaš,
Žuči u vrč nalijevaš
A čemu on me jadnu amo dovede?
Zacijelo s njime da tu ginem. Na što li?
Zbor
Mahnita si, bogom nadahnuta ti,
Žalosnicu pjesmu sad
Sama sebi pjevaš ko slavujak siv,
Štono nikad cvila sit za Itisom -
Itisom u bolnom srcu tuži svom;
Sav mu vijek je jada pun.
Kasandra
Oh, oh! Slavuja glasna dobre li kobi mi!
Pernom haljom odjenuše bozi ga,
Bez suza slatko njemu teče život sav,
A mene - čeka udar bradve dvosjekle!
Zbor
Otkud navre nadahnuća božjeg vir - 
Muka tvoja zaludnja?
Grozno, strašno glasom pjevaš zlogukim,
Pjevaš pjesmu zvucim' kobnim, zloslutnim
Otkud tebi način - taj božanski pjev,
Vjesnik, glasnik glasa zla?
Kasandra
Ao, svadbo Parisova, grobe roda svog!
Ao, moj Skamandro, vodo doma mog,
Na brijegu tvome jadna nekad rasla sam,
Njegom njegovala se,
A sada, čini se, skoro ću proricat ja
Na Kokitu, na obalam' aherontskim.
Zbor
Kakvu ovo odveć jasnu reče riječ?
Dijete će dokučit je.
Kao ujed guje ljute dira me
Huda sreća, gorko što je plačeš ti,
Groza meni slušat je!
Kasandra
Ao, muko, muko grada pala, satrta!
Ao, oca žrtve za grad zaklane - 
O s paše travne blago silno! Ne bjehu
Pomoć gradu nikakva,
Već udes njega snađe, kako snašo je.
Još vri mi krv, - doskora na tlih ležat ću.
Zbor
To u skladu s onim prije reče ti.
Zloduh neki preljuti
Obara se na te, pjevat sili te
Pjesmu - tužne jade, skori smrtni čas.
Konca, kraja ne znam ja.
Kasandra
Da, proroštvo mi više neće gledat sad
Ko neva mlada iza vela, koprene.
I ko što vjetar s jutra k sunca istoku
Sve šiba, praši, tako poput valovlja
Jad od jada sve veći pljušti, k svjetlu se
On penje. Zagonetat više neću ja.
Da nanjušti hrlo njime hrlit znam!
Ta ispod krova tog se nikad ne miče
Zbor skladan, glasa reska, - kletva mu je pjev!
Baš krvi, doma sjedi, neće napolje
Te Srde, osvetnice krvi rođačke.
U dvoru čučeć one pjesmu pjevaju - 
Grijeh stari, prvi; nazmjence kunu tog,
Što bratu gazit uze kivan krevet, brak.
Zar promaših il' gađam kao strijelac vješt?
Zar vračara sam, prosjakinja lajava?
Zakuni se, potvrdi, stari da si grijeh
Tog doma sad iz usta mojih čuo sav!
Zborovođa
Zakunem li se pravo, zar će zakletva
Pomoći išta? Čudim se, gdje uzraste
U gradu tuđem s onu stranu mora nam,
A reče na vlas kao očevidac baš.
Kasandra
Apolon prorok službu ovu dade mi.
Zborovođa
Zar čežnja, ljubav bogu srce okupi?
Kasandra
Jest. Al' to priznat bješe mene prje stid.
Zborovođa
Ta svak se čovjek kiti, gizda u sreći.
Kasandra
Al' bješe prosac - vatra, živa ljubav on!
Zborovođa
Pa iz čaše li pune ljubav srkaše?
Kasandra
Obrekoh Loksiji, al' slagah, prevarih.
Zborovođa
Dar božji zar već onda tebe nadahnu?
Kasandra
Već onda građanima jade proricah.
Zborovođa
Pa kako gnjev ti ne naudi Loksijin?
Kasandra
S mog grijeha nitko niša ne vjerova mi.
Zborovođa
Al' mi držimo, istinu da proričeš.
Kasandra
Kuku lele!
Proricanja me evo opet vrli vir,
Početak muka strašnih pamet muti mi!
Mališa eno! Vidite l' u dvoru ih,
Gdje sjede? Slika, prilika su pusta sna.
Da, djeca mrtva, - rod ih, čini se, zakla drag!
Gle, punu pregršt mesa, svoje puti kus,
Drob s jetrom, kukav, jadan drže zalogaj,
Što rođeni ga otac njegov okusi!
A za to velim, lavče neko, slabić slab - 
Po domu, krevetu se vrzo - osvetu
Na povratku gle, ao meni, snuje sad
Gospodaru mom, - uj, jaram ropstva tišti me!
On - vođa, lađa, zator grada Ilija
Ne znade, kakav zločin iz potaje će
Zlom srećom stvorit kuja, - mrski jezik joj
Gle liže ruku, uho striže veselo!
O drskosti! Muškarca ženska ubija!
Pa kakvom da je zvijeri, gadom zgodna ja
Nazovem? Gujom zar il' Skilom
kakovom,
Što leglo hridi je, mornaru nesreća,
Što Hadu žrtve davi, mržnjom nesitom
Na drage reži? Kako li se uscikta
Ta drznica, u boju ko kad bane bijeg!
Rad spasa, povratka se gradi vesela.
Pa vjeruj il' ne, - ne marim. Ta što će mi?
Budućnost ide, - skoro ćeš me požalit,
Okrsit vračem odveć - odveć istinim.
Zborovođa
Tijesta gozbu - ono meso dječije
Razumjeh, zgrozih, skamenih se, kad te čuh,
Gdje jasno reče, sve bez slika ikakvih,
A drugo, - s koloteka zađoh, posrćem.
Kasandra
Agamemnonovu ti ćeš, velim, gledat smrt.
Zborovođa
Ne griješi, jadna! Jezik ti zavezo se!
Kasandra
Al' tome, što ja kažem, nema vidara.
Zborovođa
Ne, ako istina je. Ali ne do bog!
Kasandra
Ti želiš, al' ubijat oni spremni su.
Zborovođa
A koji čovjek čini, vrši zločin taj?
Kasandra
Baš u trag nijesi ušo proročanstvu mom.
Zborovođa
Izvršit ko će djelo, - ne razabrah to.
Kasandra
Pa ipak dobro zborit znadem helenski.
Zborovođa
Al' i Pit, - teško ga je razumjet svejedno.
Kasandra
Jao, kakve li vatruštine! - Već grabi me!
Ao, ao meni, Apoline Likijski!
Gle, ona - dvonoga se spari lavica
Sa vukom u odsustvu lava plemenitog
I ubit će me jadnu! Otrov gradi već
I plaću za me u napitak nasut će, - 
Nož za svog muža ona oštreć hvali se,
Da krvlju će osvetit, što me dovede.
Al' čemu ovo ruglo svoje nosim ja - 
U ruci štap, u kosi vrpcu proročku?
(Strgne vrpcu)
I tebe prije sudbe svoje slomit ću.
(Slomi štap i baci ga)
Do bijesa hajd'te! S vama skupa poći ću.
Ded darom kletim usrećite drugog kog!
Gle, sam Apolon svlači, skida s mene sad
Tu halju, ruho proročko; ta vidje on,
U nakitu gdje ovom meni smije se
Ko ludoj drag i nedrag - složno cio svijet.
Pa jadna kao vračara se skitnica
Zvat, krstit dadoh prosjakinjom gladnom ja!
I dovede me sad u takvu bijedu - smrt.
A mjesto onog žrtvenika očinskog
Panj s tople krvi moje krvav čeka me!
Al' neću ginut od bogova prezrena,
Jer drugi će mi opet doći osvetnik,
Sin mater ubit će, osvetit oca svog.
Ko uskok, skitnik iz tuđine daleke
On vraća se, grijehe roda krunom da kruni.
Ta zakletvom se groznom bozi zakleše,
Da pala on će oca okajat krv.
Al' čemu da ovako plačem, žalim ja?
Ma vidjeh udes, grad što Ilij zadesi,
A oni, što su nama raskopali grad,
Pod takav eto božji sad se meću sud.
Pa idem - suđeno je, - mrijet me nije strah.
Ja Hadova gle vrata ova pozdravljam
I molim, udar neka dobar shvati me,
Bez trzaja da meni krv isteče sva, - 
Smrt laku mi donese, oko zaklopi!
Zborovođa
Oj ženska, bijedo silna, silna pameti!
Otegnu baš. Al' ako po istini znaš
Sudbinu svoju, kako možeš hladno ti
Ko blašče - žrtva k žrtveniku kročit svom?
Kasandra
Ta spasa nema, - što da, stranci, oklijevam?
Zborovođa
Al' zadnji čas života vijek u cijeni je.
Kasandra
Gle, dođe danak, - slaba korist mi je bijeg!
Zborovođa
Znaj: jadna si, al' opet srca smiona!
Kasandra
Al' s mirom mrijet - smrtniku to je pravi raj.
Zborovođa
Al' nitko sretan slušat neće nauk taj.
Kasandra
Jao, oče, tebi, tvojoj djeci srčanoj!
(Odlazi, ali se naglo okrene.)
Zborovođa
A što je? Kakav to krenu tebe strah?
Kasandra
Uh, uh!
Zborovođa
Što huknu? Srcu - bit će - nešto zgadi se.
Kasandra
Umorstvom, svježom kapljom krvi vonja dvor!
Zborovođa
Ma kako? Ovo žrtva miri s ognjišta!
Kasandra
Da - zadah isti, ko iz groba, čini se.
Zborovođa
To veliš? A u dvoru sirski pale kad!
Kasandra
Al' idem, - udes svoj i Agamemnonov
Još u kući ću plakat. Žića dosta je!
(Ide, ali se trgne i još jednom okrene)
Ao, stranci!
Ne cičim ko nad grmom ptica od straha,
Al' po smrti svjedoci bud'te rijeku mom,
Kad ženska mjesto mene ženske izdahne,
Muž grdne žene mjesto muža pogine!
Na samrti to tražim za dar gostinski.
Zborovođa
O jadna, s predskazane smrti žalim te!
Kasandra
Još jednom volja me je jednu kazat riječ,
Il' zapijevka će biti meni. Zaklinjem
Tom zadnjom sunca zrakom osvetnike si,
Od ubica dug kad za gospodu zaištu,
I jadne, mrtve nek se sjete robinje!
Jao sudbe ljudske! Sjenka sreću smutit će,
A nesreći se jednim mahom zatre trag;
Ko mokra što zna spužva s ploče otrt lik.
(Otide u dvor)
Zborovođa
Sit sreće lje smrtnik nijedan nije,
I nijedna kuća, na koju rad sreće
Prst kaže baš svaki, neće joj branit
I reći: "Unišla da nijesi mi više!"
I onome blaženi dadoše bozi
Grad Prijamov srušti;
Po božjoj milosti kući se vraća.
Al' ako on za krv staru sad plati,
I ako zamrtve umre drugi,
Krv krvlju im svojom okajat mora,
Od smrtnijeh tko će, čuje li ovo,
Još klet se, s prokletstvom da na svijet ne dođe.

Eshilovu Orestiju preveo Koloman Rac

уторак, 15. новембар 2016.

Ovidije: Glauko i Skila


Skila se vrati, al’ ne smje na otvorenome da se
Pokaže moru, već luta bez odjeće po žednom p’jesku,
Ili kad umori se te nađe skroviti zaliv
Morski, u zatvorenoj u vodi hladit se stane,
Novi stanovnik morski zašumi evo u vodi:
Glauk, što nedavno bi u Antedonu, Eubejskom gradu,
Pretvoren; djevojku on kad ugleda, nju i zaželi
I stane cipom te počne govorit joj svašta, što misli
Ustavit da će bježuću, al’ Skila bježi i od stra
Brza uspne se navrh brežuljka uz obalu morsku.
Sprijed je more, a pleć u jedan se zbilja vrhunac,
Pupčasta, golema, duga te iz mora u more pada.
Tu se ustavi Skila na sigurnu mjestu; još ne zna,
Je l’ bog il’ nakaza ono, i čuditi stane se ona
Boji i kosama, koje ramena kriju i leđa,
I tom, što utrobe kraj savijena nastavlja riba.
Opazi Glauk to te se na hridinu bližnju nasloniv
Prozbori: „Djevojko, nisam nepodoba ja, a ni divlja
Zvijer, već vodeni bog, i veće vlasti nad vodom
Nema ni Protej ni Triton ni Atamasov Palemon.
Prije čovjekom bijah, al’ određen valjda već onda
Bijah za duboko more, te zabavljah ja se oko njeg,
Pa sad sam vukao mrežu, na kojoj se izvlači riba,
A sad sjedeć na hridi o prutilu udicu držo.
Zelenoj livdi ima nablizu obala, kojoj
Cvijeće jednu stranu opasuje, a drugu voda.
Rogate junice ondje ne dirnuše nikada trave,
Niti je mirne ovce, nit čupave pasoše koze,
Marljiva pčela meda skupljala otuda nije,
Tu se za glavu nisu vijenci veseli vili,
Nit je kosila ruka. U travi onoj posadih
Prvi se ja, i stanem da sušim udice mokre
I htjevši lovinu svoju da brojim poređam ozgo
Ribe po travi, što su il’ slučajno u mreže došle
Il’ se prevarit dale te zapeše o kuke krive.
Slična izmišljotini je stvar, al’ što ću izmišljat?
Lovina moja trave dotaknuv se počne se micat
Pa se praćakat i brzat po zemlji kao po vodi.
Stojim i čudim se, al’ sve u pučinu pobjegnu uto
Obalu ostavivši i novoga svog gospodara.
Ja se zapanjih, sumnjah, domišljah se uzroku dugo,
Je li bog to koji učinio il’ sok od trave,
I kažem: „Kakva je ipak u trave snaga u ove?“
Pa je iščupam rukom i zubom malo zagrizem.
Tek što okusi grlo od onoga neznanog soka,
Kad li osjetim, da mi u grudima trepeće srce
I da ga želja vuče za stihijom drugom. Ne mogav
Dugo protivit se rekoh: „O zemljo, ostaj mi zdravo,
Neću već hodit po tebi!“ i u more nato uronih. 
Bogovi morski me prime, udostoje časti me s njima
Biti. Okeana zatim i Tetidu zamole, da sve
Smrtničko skinu sa mene. I očisti njih dvoje mene,
Devetput izreknu basmu, što čisti se njom nebožanstvo,
Te mi nalože, prsi da operem stoput u vodi;
Odmah se s različnih strana rijeke na glavu moju
Izliju i vode mora cijeloga. Dovle ti mogu
Kazati doživljaje vrijedne spomena, jer ih
Dovle samo se sjećam, a dalje bih u neznani.
Kad mi se vratila svijest, u čitavom t’jelu se nađoh
Drug negoli prije, ni umom ne nađoh se isti.
Rđavozelenu ovu tad prvom ugledah bradu
I kose ove, koje po pučini prostranoj vučem,
Mišice modrikaste i ove goleme pleći
I bedra, gdje se na kraju u pernatu svijaju ribu. – 
Šta će mi ovaj oblik, šta prijezan bogova morskih
Šta će mi moje božanstvo, ne dopada l’ tebi se sve ovo?
Tako govoreć on i hoteć još više bijesna
Pobježe Skila, a Glauk bijesan, što je odbijen,
I ljut u čarovne ode u dvore Titanide Kirke.

Stanovnik bujnih voda Eubejac minuo veće
Bijaše iznad grotla Gigantskoga bačenu Etnu,
Kiklopska također polja, što ne znaju za budak, za plug,
Volima ujarmljenim ne duguju nikakve hvale;
Minu također Zanklu i suprotni Regij, uzinu,
Koja razbija lađe; med obale stisnuta dvije
Ona Ausoniji čini i zemlji Sicilskoj među.
Golemim rukama onda po Tirenskom plivajuć moru
Glauk se približi travnom brežuljku i dvorima Kirke,
Sunčeve kćeri, u kojim zvijeri svakakvih ima.
Kad nju ugleda Glauk te pozdrav dade i primi,
Prozbori: „Smiluj se bogu, o boginjo! Ako se činim
Dostojan, ti tek možeš pomoći ljubavi mojoj.
Kakovu jakost trave imadu, Titanido, to ja
Najbolje znam, jer one prom’jeniše nekada mene.
A da ti poznato bude, od čega ja pomahnitah:
Vidjeh Mesini nasuprot na obali italskoj Skilu.
Stid me je reći, što sve obećah joj, kako je molih
I udvoravah se njoj i kako mi besjede prezre.
Ako u basmi kakve imade snage, izreci
Svetijem ustima basmu; il’ ako je moćnija trava,
Prokušanom se moću valjane trave posluži.
Ne molim, da me l’ječiš i ovu mi izvidaš ranu,
Ne treba bolu svršetka, – nek malo plamti i Skila!“
Nitko ljubavni plamen od Kirke ne osjeća većma
(Il’ tom je uzrok u njojzi, il’ Venera učini to joj,
Ljuta, što otac je izdade njen) – pa ona sad reče:
„Bolje bi bilo, one da držiš se, koja te hoće
I isto koja želi i žudnja je osvaja ista.
Ti si bio vrijedan i trebaše, prošen da budeš,
Pa ćeš, vjeruj mi, prošen i biti, dadeš li nade.
Nimalo dvojiti nemoj, u svoju se ljepotu uzdaj:
Ja sam boginja evo i kćerka sjajnoga sunca,
Jednako basmama jaka i travama ja sam, pa želim
Tvoja da budem; onu, što tebe prezire, prezri,
Koja te ljubi, ljub’ je i najedno obje nagradi“.
Na to će kušanje Glauk: „Ulistati prije će more,
Prije će alge rasti na gorama, negol’ će ljubav
Moja se promijenit, dok Skila živa je moja“.

Boginja srdita bude; al’ kako naudit Glauku
Ne može niti hoće, jer ljubi ga, na Skilu ljuta
Bude, jer voli je Glauk. Zbog odbite ljubavi gnjevna
Odmah protare trave, što zloglasna sa strašnog soka
Bješe, i Hekatinu dodaše basmu, kad protre;
Modro izatoga ruho obuče i ode iz dvora
Krosred životinja, koje oko nje uvijat se staše,
Zaputi Regiju zatim, što Zankalskim hridima nasuprot 
Leži, i došavši tu u valove uniđe vruće
I stade stopama na njih, ko na zemlju tvrdu da stade,
Pa povrh njih proleti, a noge joj ostaše suhe.
Tu je maleni zaton, krivuljasto vije se u luk,
Slatko počivalo Skili; od pripeke mora i neba
Zaklanja tu se, kad sunce sred svojega prigrije kruga
Upravno i najjače te sjenke najkraće čini.
Kirka pokvari zaton i okalja otrovom, koji
Nakaze tvori, i istisnut sok iz kor’jena zloga
Uspe i basmu onda izmrmlja vračarskim glasom
Devetput u tri maha tajinstvenu, nejasnu, čudnu.
Skila onamo dođe i u vodu do pasa uđe,
Kad li opazi, gdje joj nagrđuju utrobu pseta
Lajuća, ne vjeruje s početka to da su t’jela
Njezina d’jeli, pa stane da bježi i tjera ih, drskih
Boji se pasjih žvala, al’ skuplja ih od njih bježeći,
Traži bokove, bedra noge na svojemu t’jelu,
Al uda ne nalazi tih, već Kerberska žvala.
Osta na psima b’jesnim, a isturena joj drži
Utroba i krnje krilo na okupu leđa zvijeri.
Ljubovnik plakaše Glauk i ne htjede ženit se Kirkom,
Jer se je snagom bilja poslužila okrutno preveć.
Skila na mjestu osta, i kako se prilika desi,
Prvome drugove uzme Uliksu od mržnje na Kirku,
Skoro je imla još potopiti Teukarske lađe,
Ali se pretvori prije u hridinu kamenu, koja
Jošte i sada stoji i klone nje se brodari.



XIII i XIV pevanje Ovidijevog speva Metamorfoze

preveo: Tomo Maretić