уторак, 15. новембар 2016.

Ovidije: Glauko i Skila


Skila se vrati, al’ ne smje na otvorenome da se
Pokaže moru, već luta bez odjeće po žednom p’jesku,
Ili kad umori se te nađe skroviti zaliv
Morski, u zatvorenoj u vodi hladit se stane,
Novi stanovnik morski zašumi evo u vodi:
Glauk, što nedavno bi u Antedonu, Eubejskom gradu,
Pretvoren; djevojku on kad ugleda, nju i zaželi
I stane cipom te počne govorit joj svašta, što misli
Ustavit da će bježuću, al’ Skila bježi i od stra
Brza uspne se navrh brežuljka uz obalu morsku.
Sprijed je more, a pleć u jedan se zbilja vrhunac,
Pupčasta, golema, duga te iz mora u more pada.
Tu se ustavi Skila na sigurnu mjestu; još ne zna,
Je l’ bog il’ nakaza ono, i čuditi stane se ona
Boji i kosama, koje ramena kriju i leđa,
I tom, što utrobe kraj savijena nastavlja riba.
Opazi Glauk to te se na hridinu bližnju nasloniv
Prozbori: „Djevojko, nisam nepodoba ja, a ni divlja
Zvijer, već vodeni bog, i veće vlasti nad vodom
Nema ni Protej ni Triton ni Atamasov Palemon.
Prije čovjekom bijah, al’ određen valjda već onda
Bijah za duboko more, te zabavljah ja se oko njeg,
Pa sad sam vukao mrežu, na kojoj se izvlači riba,
A sad sjedeć na hridi o prutilu udicu držo.
Zelenoj livdi ima nablizu obala, kojoj
Cvijeće jednu stranu opasuje, a drugu voda.
Rogate junice ondje ne dirnuše nikada trave,
Niti je mirne ovce, nit čupave pasoše koze,
Marljiva pčela meda skupljala otuda nije,
Tu se za glavu nisu vijenci veseli vili,
Nit je kosila ruka. U travi onoj posadih
Prvi se ja, i stanem da sušim udice mokre
I htjevši lovinu svoju da brojim poređam ozgo
Ribe po travi, što su il’ slučajno u mreže došle
Il’ se prevarit dale te zapeše o kuke krive.
Slična izmišljotini je stvar, al’ što ću izmišljat?
Lovina moja trave dotaknuv se počne se micat
Pa se praćakat i brzat po zemlji kao po vodi.
Stojim i čudim se, al’ sve u pučinu pobjegnu uto
Obalu ostavivši i novoga svog gospodara.
Ja se zapanjih, sumnjah, domišljah se uzroku dugo,
Je li bog to koji učinio il’ sok od trave,
I kažem: „Kakva je ipak u trave snaga u ove?“
Pa je iščupam rukom i zubom malo zagrizem.
Tek što okusi grlo od onoga neznanog soka,
Kad li osjetim, da mi u grudima trepeće srce
I da ga želja vuče za stihijom drugom. Ne mogav
Dugo protivit se rekoh: „O zemljo, ostaj mi zdravo,
Neću već hodit po tebi!“ i u more nato uronih. 
Bogovi morski me prime, udostoje časti me s njima
Biti. Okeana zatim i Tetidu zamole, da sve
Smrtničko skinu sa mene. I očisti njih dvoje mene,
Devetput izreknu basmu, što čisti se njom nebožanstvo,
Te mi nalože, prsi da operem stoput u vodi;
Odmah se s različnih strana rijeke na glavu moju
Izliju i vode mora cijeloga. Dovle ti mogu
Kazati doživljaje vrijedne spomena, jer ih
Dovle samo se sjećam, a dalje bih u neznani.
Kad mi se vratila svijest, u čitavom t’jelu se nađoh
Drug negoli prije, ni umom ne nađoh se isti.
Rđavozelenu ovu tad prvom ugledah bradu
I kose ove, koje po pučini prostranoj vučem,
Mišice modrikaste i ove goleme pleći
I bedra, gdje se na kraju u pernatu svijaju ribu. – 
Šta će mi ovaj oblik, šta prijezan bogova morskih
Šta će mi moje božanstvo, ne dopada l’ tebi se sve ovo?
Tako govoreć on i hoteć još više bijesna
Pobježe Skila, a Glauk bijesan, što je odbijen,
I ljut u čarovne ode u dvore Titanide Kirke.

Stanovnik bujnih voda Eubejac minuo veće
Bijaše iznad grotla Gigantskoga bačenu Etnu,
Kiklopska također polja, što ne znaju za budak, za plug,
Volima ujarmljenim ne duguju nikakve hvale;
Minu također Zanklu i suprotni Regij, uzinu,
Koja razbija lađe; med obale stisnuta dvije
Ona Ausoniji čini i zemlji Sicilskoj među.
Golemim rukama onda po Tirenskom plivajuć moru
Glauk se približi travnom brežuljku i dvorima Kirke,
Sunčeve kćeri, u kojim zvijeri svakakvih ima.
Kad nju ugleda Glauk te pozdrav dade i primi,
Prozbori: „Smiluj se bogu, o boginjo! Ako se činim
Dostojan, ti tek možeš pomoći ljubavi mojoj.
Kakovu jakost trave imadu, Titanido, to ja
Najbolje znam, jer one prom’jeniše nekada mene.
A da ti poznato bude, od čega ja pomahnitah:
Vidjeh Mesini nasuprot na obali italskoj Skilu.
Stid me je reći, što sve obećah joj, kako je molih
I udvoravah se njoj i kako mi besjede prezre.
Ako u basmi kakve imade snage, izreci
Svetijem ustima basmu; il’ ako je moćnija trava,
Prokušanom se moću valjane trave posluži.
Ne molim, da me l’ječiš i ovu mi izvidaš ranu,
Ne treba bolu svršetka, – nek malo plamti i Skila!“
Nitko ljubavni plamen od Kirke ne osjeća većma
(Il’ tom je uzrok u njojzi, il’ Venera učini to joj,
Ljuta, što otac je izdade njen) – pa ona sad reče:
„Bolje bi bilo, one da držiš se, koja te hoće
I isto koja želi i žudnja je osvaja ista.
Ti si bio vrijedan i trebaše, prošen da budeš,
Pa ćeš, vjeruj mi, prošen i biti, dadeš li nade.
Nimalo dvojiti nemoj, u svoju se ljepotu uzdaj:
Ja sam boginja evo i kćerka sjajnoga sunca,
Jednako basmama jaka i travama ja sam, pa želim
Tvoja da budem; onu, što tebe prezire, prezri,
Koja te ljubi, ljub’ je i najedno obje nagradi“.
Na to će kušanje Glauk: „Ulistati prije će more,
Prije će alge rasti na gorama, negol’ će ljubav
Moja se promijenit, dok Skila živa je moja“.

Boginja srdita bude; al’ kako naudit Glauku
Ne može niti hoće, jer ljubi ga, na Skilu ljuta
Bude, jer voli je Glauk. Zbog odbite ljubavi gnjevna
Odmah protare trave, što zloglasna sa strašnog soka
Bješe, i Hekatinu dodaše basmu, kad protre;
Modro izatoga ruho obuče i ode iz dvora
Krosred životinja, koje oko nje uvijat se staše,
Zaputi Regiju zatim, što Zankalskim hridima nasuprot 
Leži, i došavši tu u valove uniđe vruće
I stade stopama na njih, ko na zemlju tvrdu da stade,
Pa povrh njih proleti, a noge joj ostaše suhe.
Tu je maleni zaton, krivuljasto vije se u luk,
Slatko počivalo Skili; od pripeke mora i neba
Zaklanja tu se, kad sunce sred svojega prigrije kruga
Upravno i najjače te sjenke najkraće čini.
Kirka pokvari zaton i okalja otrovom, koji
Nakaze tvori, i istisnut sok iz kor’jena zloga
Uspe i basmu onda izmrmlja vračarskim glasom
Devetput u tri maha tajinstvenu, nejasnu, čudnu.
Skila onamo dođe i u vodu do pasa uđe,
Kad li opazi, gdje joj nagrđuju utrobu pseta
Lajuća, ne vjeruje s početka to da su t’jela
Njezina d’jeli, pa stane da bježi i tjera ih, drskih
Boji se pasjih žvala, al’ skuplja ih od njih bježeći,
Traži bokove, bedra noge na svojemu t’jelu,
Al uda ne nalazi tih, već Kerberska žvala.
Osta na psima b’jesnim, a isturena joj drži
Utroba i krnje krilo na okupu leđa zvijeri.
Ljubovnik plakaše Glauk i ne htjede ženit se Kirkom,
Jer se je snagom bilja poslužila okrutno preveć.
Skila na mjestu osta, i kako se prilika desi,
Prvome drugove uzme Uliksu od mržnje na Kirku,
Skoro je imla još potopiti Teukarske lađe,
Ali se pretvori prije u hridinu kamenu, koja
Jošte i sada stoji i klone nje se brodari.



XIII i XIV pevanje Ovidijevog speva Metamorfoze

preveo: Tomo Maretić


Нема коментара:

Постави коментар