петак, 06. октобар 2017.

Dante: Novi život XL


Hodočasnici sjetni, zabrinuti,
zbog onih stvari što vam nedostaju,
zar dom vam osta u daleku kraju
kako po vašem izgledu se sluti,

kad ne plačete, prem vas noga vodi
proć preko toga ucviljena grada,
kao ni oni što nisu ni sada
nevolje svjesni koja mu se zgodi.

Kad biste stali, i čuti ga htjeli,
uzdahom srce govori mi moje,
otišli biste plačući od tuge;

bez Beatrice jer ostade svoje;
a riječ je svaka što se o njoj veli
tolike moći da rasplače druge.
Deh peregrini che pensosi andate,
forse di cosa che non v'è presente,
venite voi da sì lontana gente,
com'a la vista voi ne dimostrate,

che non piangete quando voi passate
per lo suo mezzo la città dolente,
come quelle persone che neente
par che 'ntendesser la sua gravitate?

Se voi restaste per volerlo audire,
certo lo cor de' sospiri mi dice
che lagrimando n'uscireste pui.

Ell'ha perduta la sua beatrice;
e le parole ch'om di lei pò dire
hanno vertù di far piangere altrui.

Gvido Gviniceli: Kancona o plemenitom srcu


Kroz nežno srce Amor uvek zrca
kao i ptice iz zelenih gora;
Priroda ne zda Amora pre srca
nežnog, nit nežno srce pre Amora,
Jer, kada posta sunce
u istom času posta svetlost čista,
Al' ne pre nego sunce;
i tada Amor to mesto otmeno
ispuni ko što ista
toplota puni središte ognjeno.

Ljubavni oganj nežnim srcem vlada
kao čvrstoća u dragom kamenu:
Jer uticaj nam sa zvezde ne pada
pre nego sunce snagu joj da njenu.
Posle, tek kad odstrani, 
silinom svojom, sunce sve nevredno
zvezda mu da sjaj znani.
Tako i srce, što je po prirodi
iskreno, nežno, čedno,
dama, k'o zvezda, uzima i vodi.

I Amor srce nastanjuje čedno
isto kao što plam na vrhu zublje
Ja čist i jasan, srećan očigledno;
inače ljut je, kad je ono grublje!
Stog se prosta priroda
odupire Amoru kao vatri
vreloj, ledena voda.
Amor živi u nježnom srcu ljudi
jer tu najbolje snatri,
kao magnet u iskopanoj rudi.

Bije po blatu sunce celog dana:
još prljavo je, al' suncu osta sjaj.
Čovek gord kaže: "Ja sam roda znana";
on liči blatu, sunce na alem taj.
Jer čovek grešku čini
misleć da plemenitost, iznad srca,
stvara se po starini,
kao da nežno srce nema vrednost:
zrak se na vodi zrca,
a nebo čuva sve zvezde i svetlost.

Sija u potpunoj spoznaji neba
Bog tvorac, jače no sunce očima;
Ona zna šta pred tvorcem činit treba:
da kruži nebom - takvu je On prima,
I dobija sred milja
od pravednog Boga blaženost velju.
Tako treba dat, zbilja,
lepa dama, kad joj zasja kroz oči,
svom ljubavniku želju,
da uvek svoju poslušnost svedoči.

"Gospo", Bog će mi reći, "šta si htela?"
kad moja duša bude pred Njim tik;
"Prolazeć nebom Meni si se pela,
a tašta ljubav zameni ti moj lik;
Tek ja sam vredan hvala
i kraljica kraljevstva visokoga
što leči od svh zala."
Moć ću reć: "Ličila je na anđela,
k'o stigla s carstva Tvoga;
ne greših, ljubav celog me zanela."

l cor gentil rempaira sempre amore
come l’ausello in selva a la verdura;
né fe’ amor anti che gentil core,
né gentil core anti ch’amor, natura:
ch’adesso con’ fu ’l sole,
sì tosto lo splendore fu lucente,
né fu davanti ’l sole;
e prende amore in gentilezza loco
così propiamente
come calore in clarità di foco.

Foco d’amore in gentil cor s’aprende
come vertute in petra preziosa,
che da la stella valor no i discende
anti che ’l sol la faccia gentil cosa;
poi che n’ha tratto fòre
per sua forza lo sol ciò che li è vile,
stella li dà valore:
così lo cor ch’è fatto da natura
asletto, pur, gentile,
donna a guisa di stella lo ’nnamora.

Amor per tal ragion sta ’n cor gentile
per qual lo foco in cima del doplero:
splendeli al su’ diletto, clar, sottile;
no li stari’ altra guisa, tant’è fero.
Così prava natura
recontra amor come fa l’aigua il foco
caldo, per la freddura.
Amore in gentil cor prende rivera
per suo consimel loco
com’adamàs del ferro in la minera.

Fere lo sol lo fango tutto ’l giorno:
vile reman, né ’l sol perde calore;
dis’omo alter: «Gentil per sclatta torno»;
lui semblo al fango, al sol gentil valore:
ché non dé dar om fé
che gentilezza sia fòr di coraggio
in degnità d’ere’
sed a vertute non ha gentil core,
com’aigua porta raggio
e ‘l ciel riten le stelle e lo splendore.

Splende ’n la ’ntelligenzia del cielo
Deo criator più che [’n] nostr’occhi ‘l sole:
ella intende suo fattor oltra ’l cielo,
e ’l ciel volgiando, a Lui obedir tole;
e con’ segue, al primero,
del giusto Deo beato compimento,
così dar dovria, al vero,
la bella donna, poi che [’n] gli occhi splende
del suo gentil, talento
che mai di lei obedir non si disprende.

Donna, Deo mi dirà: «Che presomisti?»,
siando l’alma mia a lui davanti.
«Lo ciel passasti e ’nfin a Me venisti
e desti in vano amor Me per semblanti:
ch’a Me conven le laude
e a la reina del regname degno,
per cui cessa onne fraude».
Dir Li porò: «Tenne d’angel sembianza
che fosse del Tuo regno;
non me fu fallo, s’in lei posi amanza».


четвртак, 05. октобар 2017.

Plutarh: Utešno pismo svojoj ženi



(kad im je umrla dvogodišnja ćerčica Timoksena)

Plutarh svojoj ženi želi sve najbolje.

1. Čovek koga si poslala da mi javi za smrt detetovu mimoišao me je, izgleda, na putu za Atinu tako da sam vest primio od unuke, tek kad sam stigao u Tanagru. Sve pripreme i sahrana su, verujem, već obavljene - na sve to gledaj, molim te, sa što manje tuge i uzbuđenja, i sad i ubuduće. Ako još nešto ostaje da se učini, što misliš da bi ti olakšalo teret na duši, a što nisi htela da radiš dok mene ne pitaš, i to ćemo obaviti, bez buke i galame i bez držanja praznovernih običaja - ti tome i onako nisi sklona.

2. Jedno samo tražim, ženo draga, da pripaziš da i ja, kao i ti sama, u žalosti ne prelazimo izvesne granice. Ja znam i mogu da procenim veličinu nesreće koja nas je zadesila, ali ako tebe zateknem ophrvanu tugom, to će mi teže pasti nego sam gubitak. Svakako ni ja ti nisam

od duba starodrevna niti iz stene (Homer, Odiseja) 

potekao, to i sama znaš, ta toliku smo decu zajedno podigli i sve ih mi sami, u svojoj kući othranili! I ja znam koliko smo oboje uživali, prvo i prvo što se posle četiri sina rodila devojčica za kojom si toliko žudela, i drugo što se meni dala prilika da je tvojim imenom nazovem. Uz to, ljubav prema deci tog uzrasta posebno je snažna, i uživanje koje u njima nalazimo čisto je i jednostavno, bez i trunke ljutnje i prekora. A ona je i od prirode bila izuzetno mila, ljupka i pristupačna, i način na koji je uzvraćala našu ljubav i želela da ugodi pružao nam je ne samo zadovoljstvo, nego i saznanje da je dobra i plemenita. Od svoje dojkinje tražila je da ponudi i prinese sisu i drugoj dečici, pa čak i njenim omiljenim stvarčicama i igračkama, kao da ih ona to poziva za sopstvenu trpezu, i velikodušno im daje od svojih dobara, u želji da podeli svoje najslađe uživanje sa svima i svačim što joj je pričinjavalo radost.

3. Ali ne vidim, ženo, zašto bi sećanje na sve to u čemu smo za njena života uživali sad u nama izazivalo tugu i nemir u duši. S druge strane, opet, bojim se da sa tugom ne izbacimo i same uspomene, kao ono Klimena što je govorila

Mrzim luk od drenovine čvrste,
vežbališta - bestraga ih bilo! (Euripid, Faetont)

Jer ona je izbegavala i plašila se svega što je moglo podsetiti na sina, budući da je to bilo skopčano sa bolom i tugom - a svako biće prirodno izbegava ono što mu stvara bol. Nego kao što nam je to dete u životu bilo nešto najslađe, da je ljubimo, gledamo i slušamo, tako i uspomena na nju treba da traje i živi u nama kao izvor radosti pre - mnogo, mnogo pre nego tuge. Ta, pravo je, valjda, da nešto od onih utešnih reči koje smo toliko puta govorili drugima, sad i nama budu od neke pomoći - da ne sedimo tu i očajavamo, otplaćujući nekadašnju radost ovom ogromnom tugom. 

4. A i ovo sam čuo od onih koji su bili prisutni, i čude se, da nisi obukla crninu, niti ste se ni ti ni sluškinje nagrdile i u grudi busale, i da nije bilo bogatih priprema oko sahrane, kao za praznik, nego da je sve obavljeno tiho i skromno, u krugu porodice. Meni to, naravno, nije bilo čudno - ti se nikad nisi udešavala za odlazak u pozorište ili za svečanu procesiju, jer nisi smatrala da raskošno odelo doprinosi radosti i uživanju, te si tako i u žalosti sačuvala svoju skormnost i jednostavnost. Mudra žena, zna se, treba da sačuva čednost i usred bahanalija, ali ništa manje ni u tuzi i žalosti, jer ona shvata da divlji uzleti i padovi emocija moraju da se zauzdavaju, ne zato - kao što mnogi misle - da bi se sputala roditeljska ljubav, nego zato da se kontroliše bestidna neobuzdanost ljudske duše. Ljubav dobija svoje kroz našu žudnju, poštovanje i uspomenu na umrle, a neuteživa želja za jadikovanjem koja nas podstiče da naričemo i u grudi se busamo, sramotna je isto koliko i neumerno uživanje, i jedino joj je opravdanje to da potiče od bola i tuge, a ne od osećanja prijatnosti. I kakvog smisla ima to da se smehu i veselju postavljaju granice, a da se potocima suza i jadikovanju uopšte ne staje na put, mada i jedno i drugo potiče sa istog izvora? Ili to da neki muževi zabranjuju ženama da koriste mirise ili da se oblače u skopocene tkanine, a puštaju ih da u žalosti seku kose, farbaju svoje haljine u crno, sede neuredne i ležu na tvrdu zemlju? I što je još ponajgore - da zauzdavaju žene i ne puštaju ih da kažnjavaju sluge i sluškinje surovo i nepravedno, a ovamo ne vide da one sebe same divlje i oštro kažnjavaju u nesreći i žalosti - a ta kroz takvo ponašanje samo vapije za olakšanjem i plemenitim razumevanjem.

5. Ali mi, ženo, niti smo se oko onoga ranije sukobljavali, niti ćemo sad oko ovoga. Ti se nosiš tako skromno i živiš tako jednostavno da ti se dive svi redom filozofi koji su u našoj kući boravili i s nama se sprijateljili; takođe i naši sugrađani, svi do jednog s divljenjem gledaju kako se neusiljeno držiš kad prisustvuješ sveštenim obredima, na prinošenju žrtava i u pozorištu. Pa i u oklonostima sličnim ovim sadašnjim ti si već ispoljila veliku postojanost, onda kad si izgubila najstarije dete, i opet kad nas je napustio naš plemeniti Haron. Vest o smrti njegovoj, sećam se, stigla me je kad sam se vraćao sa mora u društvu nekih nepoznatih ljudi, te i oni dođoše u kuću zajedno sa ostalima, ali kad su u kući zatekli sve mirno i uredno, oni su mislili - kako su kasnije i drugima pričali - da se ništa strašno nije desilo, nego da se nekako pronela prazna glasina. Eto, tako si ti trezveno održala kuću u redu - u trenutku kad bi ti svako oprostio nered i rasulo - mada si to dete svojim mlekom bila othranila, i još si morala pod nož da ideš kad si dobila zapaljenje dojke. To je prava plemenitost i istinska ljubav.

6. Većina majki međutim, kako vidimo, decu uzimaju u ruke da se s njima poigraju tek kada ih drugi okupaju i udese, a zatim, kad neko dete umre, one padaju u praznu i zaludnu žalost, i to ne iz ljubavi, ili samilosti - jer samilost je sasvim razumno i lepo osećanje - nego zato što se uz prirodan, fizički bol, koji je sam po sebi umeren, tu umešalo još i mnogo pogrešnih sudova i mišljenja, što sve zajedno doprinosi da se žalost pretvori u nešto divlje, mahnito i nekontrolisano. To je lepo primetio Ezop - on kaže da kad je Zevs delio časti među bogovima, Žalost je zahtevala nešto i za sebe, i Zevs joj je to odobrio, ali pod uslovom da joj čast odaju samo oni koji sami od svoje volje to žele. Jer u početku baš tako i biva. svaki čovek sam otvara vrata žalosti i u sebe je pripušta. A kad se ona vremenom tu ugnezdi i postane kao rođak i sustanar, ona više ne mrda odatle, čak i kad je teraju. Zato joj se već na ulazu valja odupreti i ne puštati je da nađe stan i pribežište u našem nošenju crnine, u sečenju kose, i drugim takvim običajima; jer kad čovek takve stvari iz dana u dan gleda, on podleže njihovom uticaju i njegovi se nazori menjaju, a način razmišljanja postaje uzak, zatvorenm oduran i preterano plašljiv - kao da mu nije dovoljno, sad kad se u žalosti drži takvih običaja, ni da se nasmeje, ni da uživa u svetlosti dana, niti da sedne za trpezu s prijateljima. Takvo stanje i držanje vodi onda u zanemarivanje telesnih potreba i odvratnost prema kupanju i nezi kože i ostalim svakodnevnim radnjama - a one bi baš naprotiv trebalo da pruže podršku ojađenoj duši, jer one održavaju telo jakim i zdravim. Duševni bol u velikoj meri gubi svoju oštrinu i intenzitet kad se zadesi u telu koje živi smireno i stabilno, kao što se bura na moru stišava kad osvane vedar dan. A ako čovek zbog rđavog načina života svoje telo zagadi i zapusti, te ono nema ništa dobro i pozitivno da ponudi duši, nego šalje put nje, kao neko ljuto i neprijatno isparenje, samo bol i tugu, onda je teško naći izlaza, čak i ako se to želi. Takve muke muči duša sa kojom se loše postupa.

7. No, što je najgore i najneprijatnije u svemu tome - a ja toga, srećom, nemam razloga da se plašim - to su oni juriši raspuštenih žena, njihova vriska i kolektivno naricanje kojim samo još više oštre i zagrevaju do usijanja bol, ne puštajući ga da umine, bilo sam od sebe bilo pod drugim uticajima. Dobro znam kakve si borbe tu nedavno imala da vodiš, kad si se našla Teonovoj sestri da joj pomogneš i odbraniš je od žena koje su spolja nadirale sa kuknjavom i podvriskivanjem, dosipajući, što se kaže, ulje na vatru. Kad ljudi vide požar u kućama svojih prijatelja, oni iz sve snage i što je moguće brže nastoje da ga ugase, a ovamo kad vide duše njihove da su u vatri, oni još dodaju sveže gorivo. Takođe i kad neko ima očnu infekciju, oni ne puštaju bilo koga da se meša i da opipava zapaljeno oko, a ovamo kad je čovek u žalosti, on mora tu da sedi i trpi da mu svaki posetilac zabada prst u njegov bol i iritira ga - kao da je to zapaljeni čir koji se od pipkanja i češanja rascvetava i pretvara u veliku i bolnu otvorenu ranu. Ali ti se i sama dobro čuvaš od takvih stvari, poznato mi je.

8. Pokušaj zato da se u mislima preneseš i počešće zastaneš u onom vremenu kada ovo dete još nije bilo rođeno te nismo imali nikakvih zamerki na sudbinu, pa onda to vreme poveži i uporedi sa sadašnjim trenutkom, kao da se u međuvremenu ništa nije dogodilo. Shvatićeš, valjda, ženo moja, da kad se iz tog ugla gleda, ispada da mi žalimo što se to dete uopšte i rodilo, kad zaključujemo da smo pre njenog rođenja bili srećniji. Znači, te dve godine u sredini ne treba brisati iz sećanja - one su nam donele radost i uživanje, i zato ih treba računati u srećne, a ne u mislima pretvarati to kratkotrajno dobro u neko veliko zlo. Uz to, ne smemo biti nezahvalni prema sudbini za ono što nam je pružila, i prebacivati joj što nam nije dodala i ono čemu smo se mi nadali. Uopšte uzevši, ukazivanje pošte božanstvu i krotka smernost bez roptanja na sudbinu uvek donose obilan i sladak plod. Onaj ko u ovakvim oklonostima počešće priziva u pamet uspomene na srećne dane, i svoju pažnju okreće od onog što ga u životu muči i uznemirava ka onome što je svetlošću obasjano i što ga ispunjava radošću, taj je svoju tugu ili sasvim ugasio, ili je bar znatno ublažio mešajući je sa emocijama druge vrste. Mirisno ulje ne samo da lepo miriše, nego odstranjuje i loše mirise; tako i uspomena na dobre dane, u trenucima kad nesreća preovlada, služi kao neophodna pomoć i potpora onima koji ne izbegavaju da se sećaju pređašnjih dobara i ne krive za sve svoju sudbinu - nama bar ne doliči da se povodimo za onima koji se žale na svoj život ako, kao knjiga, ima jednu stranicu umrljanu, dok su sve ostale čiste i neoštećene!

9. Da osećanje blaženog mira počiva na ispravnom načinu mišljenja i emotivnoj stabilnosti, kao i da u tom slučaju obrti sudbine ne izazivaju katastrofalne promene i padove u životu, to si često slušala i dobro ti je poznato. Ali ako već treba da se i mi, kao većina povodimo za trenutnim prilikama, da upisujemo u računske knjige sve što nam sudbina dodeli, i da stranim ljudima prepuštamo da sude u kolikoj smo meri mi srećni ili nesrećni, ti sad, ženo, nemoj gledati na suze i naricanje svojih posetiteljki - one to po nekom odvratnom običaju rade u svakoj prilici - nego uvek imaj na umu da ti ne i dalje zavide na tvojoj deci, kući, i načinu života. Pa kad bi drugi rado menjali svoju sudbinu za tvoju, uključujući i ovaj naš sadašnji bol i tugu, onda nema smisla da ti patiš i žalostiš se na račun svog usuda, i da zbog tog bola koji te nagriza ne primećuješ koliko čari ima u onome što nam je preostalo. To ti dođe kao ono što neki ljudi pomno traže takozvane bezglave i kuse stihove iz Homera, a sve mnogobrojne i dugačke odlomke savršeno metrički oblikovane jednostavno preskaču; tako, dakle, i ti - kad bi detaljno istraživala i tužbu podnosila za svaku lošu stvar u životu, a one dobre tek ovlaš i hrpimice bacala na gomilu, zapala bi u istu grešku kojoj podležu tvrdice i srebroljupci koji blago gomilaju ali se njime ne koriste, nego samo plaču i kukaju kad ga izgube. A ako, opet, sažaljevaš svoju ćerčicu što je otišla neudata i bez dece - opet samo imaš nove razloge da sebe smatraš povlašćenom, jer ti si na oba ta polja imala udela i uspeha; ne ide, valjda, da se kaže da su te stvari važne za one koji nisu imali prilike da ih iskuse, a da nemaju vrednosti za one koji u njima uživaju! Ona je stigla na mesto gde nema bola i žalosti, te nema potrebe da se mi žalostimo - zar je za nas nešto loše to što nju sad ništa ne boli i ne žalosti? Čak i kada se radi o velikim gubicima, čovek prestaje da žali kad više nema potrebe za tim izgubljenim - a tvoja Timoksena malo je izgubila jer je malo u životu poznavala i malom se radovala, a ono što nije iskusila, što joj ni na pamet nije padalo niti je interesovalo, ta, kako može da se kaže da je toga lišena?

10. A što čuješ da oni drugi pričaju, i na mnoge dubok utisak ostavljaju, da kad se nešto rastoči na sastavne delove ništa mu više ni na koji način ne može nauditi ili ga povrediti, to znam, ti nipošto ne prihvataš jer ne možeš i ne želiš da zaobiđeš očinska predanja i tajne doktrine Dionisijskih misterija koje nas dvoje, kao učesnici, podjednako poznajemo. Duša, dakle, ne podleže raspadu i o njoj možeš da misliš kao o nekoj ptici u kavezu - ako se duže vremena zadrži u telu, te se kroz mnoge zajedničke poduhvate i dugu naviku takvom životu sasvim prilagodi, onda ona kasnije opet sleće na isto mesto i unutra ulazi, a ne odlazi dalje, i ne prestaje, ma koliko puta da se ponovo rađa, da se sažaljeva sa ovdašnjim sudbinama i emocijama koje ih prate. Drugo, nemoj misliti da je starost mrska i ozloglašena na račun izboranog lica, sedih kosa, ili telesne slabosti - ne, najgore je u starosti to što ona slabi u duši uspomene na onaj svet, a pojačava njenu vezanost za ovaj ovde, i što pritiska dušu i prema sebi je krivo oblikuje i savija tako da se ona teško može osloboditi tog nametnutog joj oblika. A ona duša koja u zarobljeništvu ostaje samo kratko, pre no što je višnje sile ne oslobode, vraća se u svoje prirodno stanje - baš kao sveža i nežna mladica što spremno odskače unazad ma kako da je saviješ. Kao što i vatra, ako je neko ugasi pa onda odmah ponovo upali, lako se i brzo razgoreva, a posle dužeg vremena teže i sporije, tako i duše - najbolje prolaze one kojima je suđeno, što pesnik reče,

da što brže prođu kroz vrata Hadova (Teognid)

pre nego što duboko zavole ovdašnji život, i pre no što se prilagode telu i takoreći stope s njim, kao pod dejstvom nekih čarobnih trava.

11. No, prava istina o tim stvarima još bolje se vidi u našim starim običajima i pravilima koja su nam od otaca ostala. Kad mala deca umru, naš narod ne izliva vino ili vodu na žrtvu, niti obavlja ostale pogrebne obrede kako je inače propisano, jer deca još nemaju udela u zemlji i zemaljskim stvarima; takođe se ne zadržavaju dugo oko sahrane, oko spomenika, ili izlaganja mrtvaca, i ne bdiju nad njihovim telima - stari zakoni ne dopuštaju takve stvari za decu tog uzrasta, jer nije pravo i bogougodno žaliti za onima koji su se preselili na bolje mesto i u svetliji život. Konačno, kako je znatno teže tome ne verovati nego se starim zakonima povinovati, hajde i mi da se u svojim postupcima njih držimo, a da svoje duše sačuvamo čistim, bez i najmanje mrlje, razumnim i u svemu umerenim.


prevela: Čelica Milovanović

недеља, 01. октобар 2017.

O pravoj plemenitosti



Boetije, Uteha filozofije, III, 6

Omne hominum genus in terris simili surgit ab ortu 
Vnus enim rerum pater est, unus cuncta ministrat. 
Ille dedit Phoebo radios dedit et cornua lunae,
Ille homines etiam terris dedit ut sidera caelo, 
Hic clausit membris animos celsa sede petitos. 
Mortales igitur cunctos edit nobile germen. 
Quid genus et proauos strepitis? Si primordia uestra 
Auctoremque deum spectes, nullus degener exstat, 
Ni uitiis peiora fouens proprium deserat ortum.

Čitav ljudski na zemlji rod porijeklo jedno imade.
Jedan je Stvoritelj svijeta, jedini upravlja svime.
On Febu udijeli zrake, k'o i rogove mjesecu mladom,
On zemlju napuni ljud'ma, k'o i zvijezdama nebo,
On u udove zatvori dah što sa višnjeg ga donese sijela,
i tako smrtnici svi plemenit rađaju porod.
Čemu se rodom, precima hvalit'? Na svoje porjeklo, na
Boga k'o tvorca osvrneš kad se, niko bezvrjedan nije,
nit' u porocim', lošim se baveć', porijeklo ostavlja svoje.


Meleagar iz Gadare, Palatinska antologija

νᾶσος ἐμὰ θρέπτειρα Τύρος: πάτρα δέ με τεκνοῖ 
Ἀτθὶς ἐν Ἀσσυρίοις ναιομένα, Γάδαρα: 
Εὐκράτεω δ᾽ ἔβλαστον ὁ σὺν Μούσαις Μελέαγρος 
πρῶτα Μενιππείοις συντροχάσας Χάρισιν. 
εἰ δὲ Σύρος, τί τὸ θαῦμα; μίαν, ξένε, πατρίδα κόσμον 
ναίομεν: ἓν Θνατοὺς πάντας ἔτικτε Χάος. 
πουλυετὴς δ᾽ ἐχάραξα. τάδ᾽ ἐν δέλτοισι πρὸ τύμβου: 
γήρως γὰρ γείτων ἐγγύθεν Ἀίδεω. 
ἀλλά με τὸν λαλιὸν καὶ πρεσβύτην προτιειπὼν 
χαίρειν εἰς γῆρας καὐτὸς ἵκοιο λάλον

U Tiru sam se odgojio, al' moj rodni kraj
slavan grad je Gadara, ona asirska Atena.
Ocu mi je bilo ime Eukrat.
U početku, kad me Muze nadahnjivat počeše,
natjecah se s Menipovim Haritama.
Zar je čudno što sam Sirijac?
O nepoznati stranče, svijet u kome živimo
naša je prava domovina!
Sad osjećam, vrijeme je eto došlo,
na leđima svojim breme godina,
i zato sam odlučio da na mom se grobu
ovi stihovi uklešu,
jer tko je starac, taj već je skoro Hadov stanovnik!
O da bi, prolazniče, i ti, kad pozdraviš u duhu
brbljiva starca, razgovorljivu doživio starost!

preveo: Ton Smerdel



субота, 30. септембар 2017.

Boetijeva Himna kosmičkoj Ljubavi


Da u svetu vernost stalna                 
samo menja sloge vid,
da kroz borbu seme sveta
ipak čuva savez čvrst,
da kočije zlatne Feb
proveze kroz rumen dan,
i Dijana, kad je Hesper
doprati, da bdi svu noć,
da požudno more brani
nasrt vala nesitih,
da žalima ne da zemlja
da se otmu u more,
takav red svih stvari niže
ljubav - neba vladarka.
Kada oni puste uzde
sve što živi u ljubavi
rat beskrajni zaposedne,
i sve snage sjedinjene
što pokreću točak sveta
žure da ga slome sad.
Čvrstom vezom već združene
sve narode ona drži
i zakletvu svetu braka
čedno veže u ljubavi,
a uzvišen zakon njen
traži ljubav međ druzima.
O, blaženi ljudski rode,
ako tvoje srce vodi
ljubav, ko što nebom vlada.
Quod mundus stabili fide 
Concordes uariat uices, 
Quod pugnantia semina 
Foedus perpetuum tenent, 
Quod Phoebus roseum diem 
Curru prouehit aureo, 
Vt quas duxerit Hesperos 
Phoebe noctibus imperet, 
Vt fluctus auidum mare 
Certo fine coerceat, 
Ne terris liceat uagis 
Latos tendere terminos. 
Hanc rerum seriem ligat 
Terras ac pelagus regens  
Et caelo imperitans amor. 
Hic si frena remiserit, 
Quidquid nunc amat inuicem 
Bellum continuo geret 
Et quam nunc socia fide 
Pulchris motibus incitant, 
Certent soluere machinam. 
Hic sancto populos quoque 
Iunctos foedere continet, 
Hic et coniugii sacrum 
Castis nectit amoribus, 
Hic fidis etiam sua 
Dictat iura sodalibus. 
O felix hominum genus, 
Si uestros animos amor 
Quo caelum regitur regat.

Uteha filozofije, II, 8
prevela: Radmila Šalabalić

уторак, 26. септембар 2017.

Danteova Kancona o Amoru i tri prognane gospe (LVIII)

Stav vizionara boljeg sveta Dante je izrazio u kanconi o trima gospama i Amoru, alegorijama koje predstavljaju prognanu Pravdu. Borba za povratak pravice i mira među ljude pjesniku daje snagu da podnese svu nevolju i osamljenost koje prihvaća kao čast i povlasticu, kao svoju uzvišenu misiju. To je jamačno najznačajnija Danteova kancona, jaka poruka prognanika velika u ljudskom dostojanstvu, časna u patnji i nepokolebljiva branitelja pravde u korumpiranom svijetu.

                                        Đoto: Pravda, kapela u Padovi

Tri gospe došle oko srca moga
ali ne mogu ući,
jer u njem Amor vrući
sjedi i mojim gospodari bićem.
Ljepost ih resi i vrlina mnoga,
te gospar svemogući, što u srcu je kući,
o njima jedva može riječ da sriče.
Svaka je bolna, s utučenim žićem,
ko prognanik što svijetom trudan bludi,
napušten od svih ljudi,
i uzalud mu lijepost i vrlina.
Vremena bjehu ina
kad, kako kažu, bile su od cijene,
a sad su svima nemar i ljutina.
Tako su, osamljene,
došle mi k srcu, k domu prijatelja:
jer u njemu je, znadu, ljuven želja.

Jedna se od njih mnogo jadat uze,
rukom si oslon pruža
kao slomljena ruža:
gol dlan na koji bol je naslonjena,
osjeća, poput dažda, s lica suze;
druga joj ruka skriva
obraz što suze liva:
dronjava, bosa, a časna je žena.
Razdrta halja netom otkri njena
Amoru to što bit će prešućeno,
on ljut i tužan, eno
odgovor o njoj i boli joj sluša:
"O hrano rijetkih duša",
glasom će mu što uzdasi ga biju,
"naša nas narav šalje do tvog lica:
ja, tužnija od sviju,
majci ti sestra, zovem se Pravica;
gola i bosa, vidiš, sirotica".

Kad je upozna i kad tko je začu,
bol i stid ćuti veli
moj gospar, pa čut želi
tko li su druge dvije s njom što stoje.
A nju, što bješe tako sklona plaču,
još većma bol prostrijeli
kad ču ga, pa mu veli:
"Zar hoćeš, još da plaču oči moje"?
Pa poče: "Ko što tebi znano to je,
izvire Nil ko mala rijeka tamo
gdje sunce prži samo,
ta zemlja nema zelenila više:
djevičanskoga više
tog vrela rodih ovu kraj svog krila,
što svojim plavim pramom suze briše.
Kći ova moja mila,
sebe u bistroj gledajući vodi,
ovu što malo dalje mi je rodi".

Amoru uzdah čas odgovor skrije;
zatim mu vlažne oči,
što prije ih ne smoči,
pozdrave druge te neutješene.
Pa reče uzev strijele obadvije:
"Dić ćete čela moći
kad oružje mi skoči;
zarđalo je, vidite u mene.
Izdašnost, Trijeznost i druge rođene
vrline krvi naše sada prose.
No zlo to neka snose,
i nek im suza okom ne koleba,
ljudi kojim i treba
plakat: zlih zvijezda utjecaj ih svlada;
ne mi što istine smo vječnog neba:
jer, premda žrtve sada,
bit ćemo vječni, a doći će k djelu
ljudi što ovu osvjetlat će strijelu".

Kad u božanskoj riječi čujem da je
bol utjeha velika
visokih prognanika,
progonstvo dano meni smatram časti:
jer, ako hoće sud il udes daje
da bijelog cvijeća slika
u crno se preslika,
s dobrima hvale dostojno je pasti.
I da ljepota koje sam u vlasti
nije daleko od pogleda moga,
od žudnje plamenoga
svoj težak teret podnio bih lako.
No taj je plamen tako
već kosti mi i meso uništio,
da ključ je Smrti moju grud već tako.
Pa ako kriv sam bio,
mjesecima mi više grijeh ne traje,
ako se gasi kad se čovjek kaje.

Kancono, nek ti ne otkriju halje
ono što skrivaš kao lijepa žena:
dosta si otkrivena;
svoj slatki plod ti svakome uskrati,
kad rukom ga se lati.
No desi li se da te netko traži
što će ti, sklon vrlini, molbu slati,
još ljepšom se pokaži,
i otkrij; cvijetom što je lijep izvana,
probudi žudnju srca odabrana.

Kancono, idi u lov s perjem bijelim;
kancono, lovi s hrtovima crnim,
s kojih morah da se selim,
al mogli bi da mir mi sada dadu.
No neće, zato jer što su ne znadu:
oprostu mudar ne zatvara vrata,
jer prostit znači bit pobjednik rata. 

                                                                   Đoto, Nada



Tre donne intorno al cor mi son venute,
e seggonsi di fore;
ché dentro siede Amore,
lo quale è in segnoria de la mia vita.
Tanto son belle e di tanta vertute,
che ’l possente segnore,
dico quel ch’è nel core, a pena del parlar di lor s’aita.
Ciascuna per dolente e sbigottita,
come persona discacciata e stanca,
cui tutta gente manca
a cui vertute né belta non vale.
Tempo fu già nel quale,
secondo il lor parlar, furon dilette;
or sono a tutti in ira ed in non cale.
Queste così solette
venute son come a casa d’amico;
ché sanno ben che dentro è quel ch’io dico.

Dolesi l’una con parole molto,
e ’n su la man si posa
come succisa rosa:
il nudo braccio, di dolor colonna,
sente l’oraggio che cade dal volto;
l’altra man tiene ascosa
la faccia lagrimosa:
discinta e scalza, e sol di sé par donna.
Come Amor prima per la rotta gonna
la vide in parte che il tacere è bello,
egli, pietoso e fello,
di lei e del dolor fece dimanda.
"Oh di pochi vivanda",
rispose in voce con sospiri mista,
"nostra natura qui a te ci manda:
io, che son la più trista,
son suora a la tua madre, e son Drittura;
povera, vedi, a panni ed a cintura".

Poi che fatta si fu palese e conta,
doglia e vergogna prese
lo mio segnore, e chiese
chi fosser l’altre due ch’eran con lei.
E questa, ch’era sì di piacer pronta,
tosto che lui intese,
più nel dolor s’accese,
dicendo: "A te non duol de li occhi miei?".
Poi cominciò: "Sì come saper dei,
di fonte nasce il Nilo picciol fiume
quivi dove ’l gran lume
toglie a la terra del vinco la fronda:
sovra la vergin onda
generai io costei che m’è da lato
e che s’asciuga con la treccia bionda.
Questo mio bel portato,
mirando sé ne la chiara fontana,
generò questa che m’è più lontana".

Fenno i sospiri Amore un poco tardo;
e poi con gli occhi molli,
che prima furon folli,
salutò le germane sconsolate.
E poi che prese l’uno e l’altro dardo,
disse: "Drizzate i colli:
ecco l’armi ch’io volli;
per non usar, vedete, son turbate.
Larghezza e Temperanza e l’altre nate
del nostro sangue mendicando vanno.
Però, se questo è danno,
piangano gli occhi e dolgasi la bocca
de li uomini a cui tocca,
che sono a’ raggi di cotal ciel giunti;
non noi, che semo de l’etterna rocca:
ché, se noi siamo or punti,
noi pur saremo, e pur tornerà gente
che questo dardo farà star lucente".

E io, che ascolto nel parlar divino
consolarsi e dolersi
così alti dispersi,
l’essilio che m’è dato, onor mi tegno:
ché, se giudizio o forza di destino
vuol pur che il mondo versi
i bianchi fiori in persi,
cader co’ buoni è pur di lode degno.
E se non che de li occhi miei ’l bel segno
per lontananza m’è tolto dal viso,
che m’have in foco miso,
lieve mi conterei ciò che m’è grave.
Ma questo foco m’have
già consumato sì l’ossa e la polpa,
che Morte al petto m’ha posto la chiave.
Onde, s’io ebbi colpa,
più lune ha volto il sol poi che fu spenta,
se colpa muore perché l’uom si penta.

Canzone, a’ panni tuoi non ponga uom mano,
per veder quel che bella donna chiude:
bastin le parti nude;
lo dolce pome a tutta gente niega,
per cui ciascun man piega.
Ma s’elli avvien che tu alcun mai truovi
amico di virtù, ed e’ ti priega,
fatti di color novi,
poi li ti mostra; e ’l fior, ch’è bel di fori,
fa disiar ne li amorosi cori.

Canzone, uccella con le bianche penne;
canzone, caccia con li neri veltri,
che fuggir mi convenne,
ma far mi poterian di pace dono.
Però nol fan che non san quel che sono:
camera di perdon savio uom non serra,
ché ’l perdonare è bel vincer di guerra.

Dante: Novi život, XIX


Zbilo se zatim da me, prolazeći nekim putem duž kojega je tekla vrlo bistra rijeka, spopadne takva želja da rečem stihove, da počeh mislit kojim ću to načinom; a mišljah da govor o njoj ne bi bio doličan ako ne bi govorio ženama u drugoj osobi, i to ne bilo kakvim ženama, nego samo onima koje su plemenite i nisu samo obične žene. Kažem da mi se tada jezik odvezao kao sam od sebe, i rekoh: Gospe, što znate duh ljubavi prave. Te riječi zapamtih s veseljem, misleći da ih uzmem kao početak; vrativši se zatim u grad i razmišljajući nekoliko dana, počeh jednu kanconu i stavih kao prvih stih te riječi; ona je složena tako kako će se vidjeti iz njezine podjele. Kancona počinje ovako: Gospe, što znate.

Gospe, što znate duh ljubavi prave,
s vama o mojoj gospoji ću zborit,
ne moguć sve joj hvale izgovorit,
govoreć dušu bar ću da ublažim.
Kada se s njome moje misli bave,
tako se slatkim Amor znade stvorit,
da mi je usta tada moć otvorit,
potaknuo bih svijet da ljubav traži.
Na uzvišen se govor ne odvažim,
jer bih od straha možda nizak bio.
O njezinom bih liku zborit htio,
prem nepodobno za njezine draži,
gospoje, s vama, zaljubljenih duša,
jer to stvar nije da je drugi sluša. 

Anđeo moli svemogućeg Boga,
govoreć: "Višnji, u zemaljskom stanu
vidimo dušu divnu, odabranu,
čijim smo svjetlom i mi obasjani".
Da uzvisi je, Stvoritelja svoga
nebo, što drugu ne imade manu,
i blaženici smjerno molit stanu.
Jedino Milost na našoj je strani
i Sveznajući koji to im brani:
"Trpite mirno, još, predragi moji,
da tamo bude nada vam gdje stoji
onaj, što smrt joj, uz strah neprestani,
čeka, što reć će  paklu: O kleti,
ja vidio sam nadu sviju svetih".

Gospoju žude višnji rajski dvori;
sad bih da krepost njenu znate, žene.
Kažem, nek s njome ona od vas krene,
što plemenite želi steći časti,
jer prosta srca Amor lednim tvori,
te svaka druga misao im vene;
a tko izdrži gledat draži njene,
plemenit bit će, il će mrtav pasti.
A koga ona na pogled ovlasti,
toliko od nje kreposti pak ćuti,
pozdrava radi što mu ga uputi,
svakomu prašta, blažen, prepun slasti.
Još milost Bog joj od svih veću dade;
tko s njome zbori za propast ne znade.

"Stvar da li smrtna, tako divna, čista
opstojat može", Amor o njoj kaže.
I dok je motri, njemu se ukaže
da Bog je šalje ko znak čuda, sreće.
S lika joj biser pravom mjerom blista
kako to ukus gospama nalaže;
lijeposti uzor njome se pokaže;
njom narav stvori dobro ponajveće.
Iz očiju joj, kad ih milo kreće,
izlaze dusi što ljubavlju gore;
koji je motre tad oči obore
jerbo do srca svaki od njih lijeće.
Amor joj tako utisnut u lice,
gdje se ne može gledat netremice.

Kancono moja, zboreći poteci,
posvuda dičnim gospojama hodi.
Opominjem te jer te Amor rodi
mladu i ljupku. Sad ti je otići,
a gdje god dođeš ovu molbu reci:
"Kažite put mi, jer me hvala vodi
onoj od koje čast mi proishodi".
A uzaludno ne želiš li ići,
gdje puk je prosti nemoj niti prići;
možeš li, nastoj da budeš očita
tek gospi, mužu soja plemenita,
da upute te kamo ti je stići.
Amora nać ćeš i s njime gospoju,
i njemu molbu preporuči moju.


Ovu ću kanconu da bi se shvatila, podijeliti podrobnije nego dosadašnje. Ponajpre je raščlanjujem u tri dijela: prvi je dio uvod riječima koje slijede; drugi je srž onoga o čemu se govori; treći je u službi prethodno rečenoga. Drugi deo počinje Anđeo moli; treći Kancono moja. Prvi se dio dijeli u četiri: u prvom kazujem s kim želim govoriti o svojoj gospoji i zašto; u drugom kažem kakav izgledam sam sebi kada mislim o njezinoj vrlini, i kažem kako bih to kazao kad ne bih izgubio hrabrost; u trećem kažem na koji način mislim govoriti o njoj, e da ne bih bio nedoličan; u četvrtom opetujući kojim se gospojama obraćam, kazujem razlog zbog kojega se obraćam baš njima. Drugi dio počinje Kada se; treći Na uzvišen se; četvrti Gospoje s vama. Zatim kada kažem Anđeo moli počinjem zboriti o ovoj gospoji, a taj se dio dijeli u dva: u prvom kažem kako se ona poima na nebu; u drugom kako se poima na zemlji: Gospoju žude. Taj se drugi deo dijeli u dva: u prvom govorim o plemenitosti njezine duše, spominjući djelotvorne kreposti koje iz njih proishode; u drugoj govorim o plemenitosti njezina tijela, spominjući joj lijeposti: Stvar da li smrtna. Taj se drugi dio dijeli u dva dijela: u prvom kažem koliko je lijeposti na čitavom tijelu; u drugom kažem koliko je lijeposti po pojedinim dijelovima tijela: Iz očiju joj. I taj se drugi dio dijeli u dva: u jednom spominjem oči, što su izvor ljubavi; u drugom govorim o ustima što su svrha ljubavi. A da bih ovdje odagnao svaku nedoličnu pomisao neka se sjeti onaj koji čita da je već gore napisano da je pozdrav ove gospoje, koji proistjecaše iz njezinih ustiju, bio svrha mojih želja, dok mi ga ona ne uskrati. A zatim kada kažem: Kancono moja, dodajem jednu kiticu koja je u službi drugih, a u njoj kažem što očekujem od ove kancone. A kako je ovaj poslijednji dio lako razumjeti, neću se truditi da ga dalje dijelim. Kažem, da bi za jasnije poimanje ove pjesme trebala još podrobnija podjela, ali tko nije toliko dosjetljiv da bi je mogao shvatiti po ovim podjelama koje učinih, neću žaliti ako je se okani; jer se uistinu bojim da sam i ovakvom podjelom preveliku broju priopćio njenu nakanu, ako se dogodi da ovo budu čitali.

субота, 05. август 2017.

Fransoa Vijon: Balada ženiku



koju je Vijon dao jednom plemiću-novobračniku
da je ovaj uruči svojoj supruzi (Ambroazi de Lore) osvojenoj na maču

Aj, u cik od zore kraguj u boj srne
Mio mu je uzruj, blagorodan kret,
Baš izmoždi tića; od radosti prne,
Ruso pero strgne, da mu diči let.
O njima sad pišem ovu knjigu čini
A miljem ljubavi žarko obuzet,
Znaj Gospođo moja, Ljeljo, niko ini,
Amor me nadahno da nas on sjedini.

Daj, srce mi uzmi, ne da mi se vrne,
Evo ti u ljuven posed-nepokret.
Lovore moj slatki, svake patnje crne,
O maslino vrla što mi blažiš sret!
Raju, što mi život u miloštu skrini,
Eto tebi težim kroz sav živosplet.
Dokle živim tvoj sam i tobom zanet,
Amor me nadahno, da nas on sjedini.

I više no to: kad dvoboj obrne
Promenljive sreće vekovečni šet,
Slatko tvoje oko sreću će da svrne,
Kao vetar pero, u nenadni skret.

Tvojoj će mi njivom žita da ozrne 
A tvoj će mi voćnjak-ponos biti svet. 
Neumitno tako božji melju mlini: 
Amor me nadahno da nas on sjedini

P o r u k a

Kneginjo ljuvena, nek zna ceo svet,
Od tvoga me srca ništ ne razjedini.
Budi i ti takva, tih vrlina cvet,
Amor me nadahno, da nas on sjedini

preveo Stanislav Vinaver

Que Villon donna à un gentilhomme, nouvellement marié, pour
l’envoyer à son espouse, par luy conquise à l’espée.


Au poinct du jour, que l’esprevier se bat,
Meu de plaisir et par noble coustume,
Bruyt il demaine et de joye s’esbat,
Reçoit son per et se joint à la plume :
Ainsi vous vueil, à ce desir m’allume.
Joyeusement ce qu’aux amans bon semble.
Sachez qu’Amour l’escript en son volume,
Et c’est la fin pourquoy sommes ensemble.

Dame serez de mon cueur, sans debat,
Entierement, jusques mort me consume.
Laurier soüef qui pour mon droit combat,
Olivier franc, m’ostant toute amertume.
Raison ne veult que je desaccoustume,
Et en ce vueil avec elle m’assemble,
De vous servir, mais que m’y accoustume ;
Et c’est la fin pourquoy sommes ensemble.

Et qui plus est, quand dueil sur moy s’embat,
Par fortune qui sur moy si se fume,
Vostre doulx œil sa malice rabat,
Ne plus ne moins que le vent faict la fume.
Si ne perds pas la graine que je sume
En vostre champ, car le fruict me ressemble :
Dieu m’ordonne que le fouysse et fume ;
Et c’est la fin pourquoy sommes ensemble.

E N V O I.

Princesse, oyez ce que cy vous resume :
Que le mien cueur du vostre desassemble
Jà ne sera : tant de vous en presume ;
Et c’est la fin pourquoy sommes ensemble.

четвртак, 15. јун 2017.

Ovidije: Ija


Bog Jupiter zaljubi se u kćer rečnog boga Inaha, nimfu Iju i spusti se na nju kao magla s neba da je zavede. Da ga ne otkrije ljubomorna Junona, on je preobrati u snežnobelu kravu; Junona mu je zatraži na dar i daje je na čuvanje Argu, koji ima sto očiju na glavi, što nikada sve ne spavaju. Sažalivši se na Iju, Jupiter šalje svoga sina Merkura da najpre uspava Arga, pripovedajući mu o tome kako se nimfa Siringa bežeći od boga Pana pretvorila u trstiku, a zatim ga obezglavi. Junona šalje Eriniju u vidu obada da progoni Iju do obala nila. Konačno, Jupiter zamoli ženu da obustavi svoju osvetu i pretvara Iju u egipatsku boginju Izidu.


Samo Inaha nema, zavukav se pećini u dno
Vodu suzama množi, za kćerkom tuguje Ijom
Kao za izgubljenom; ne znade je l' na životu,
Il' je kod pokojnijeh. Al' kako je nigdje ne nađe,
Misli da nema je nigdje, i u srcu goreg se boji.
Jupiter videvši nju, od očeve vode gdje ide,
Reče joj: "Jupiter-boga o dostojna djevojko, ti ćeš
Nekoga usrećiti, za koga pođeš; zaklon' se
U hlad visokog gaja" (i hladni pokaže gaj joj);
"Žega je, najviše sunce sad stoji sred svojega kruga.
Ako se sama bojiš u skrovište zverinja zaći,
A ti uniđi šumi u potaju i daj se pratit
Bogu ne kakvomgod, već meni, što nebesko žezlo
Držim u desnici silnoj i str'jele vijugaste bacam;
Ne bjež' od mene". - Al bježi i za sobom ostavi ona
Livade leranske več u kitnasta Lirkejska polja.
Nato Jupiter tamu navuče i pokrije širom
Zemlju, bjegunicu ustavi tad i poštenje joj uze.
uto na krajeve one Junona pogleda te se
Čudi, kako je magla lakokrila od vedra dana
Noć načinila sad, a dobro vidi, da magla
Ta se ne diže u vis iz vode ni iz vlažne zemlje;
Zatim se ogleda, gdje joj je muž, za kojega znade
Rado da vara, jer u tom zatekla ga mnogo je puta.
U nebu kad ga ne nađe, progovori: "Ili se varam,
Il' mi se uvreda čini", te sišavši savrh nebesa
Odmah se stvori na zemlji i maglu rasturi ona.
Slućaše Jupiter posjet Junonin te Inaha kćerku
U kravu pretvori sjajnu, a ona bješe lijepa
I u obliku kravljem. Saturnija junicu krasnu,
Ma joj se ne htjelo, hvali i gradeć se, kao da ne zna,
Pita, čija je, otkud, iz kojeg li stada? - Iz zemlje
Jupiter slaže da posta želeći za njezin početak
Da se ne pita više. Saturnija za dar je ište, - 
Što će učiniti on? Milosnicu muka je predat,
Ne dat je - sunjivo bit će. Na ovo navrača stid ga,
Od prvog odvraća ljubav. Odoljela ljubav bi stidu,
Al' dar maleni - kravu - da ne da sestri i ženi,
Krava da nije to, Junona bi pomislit mogla.
Dobivši inoču tako Junona odmah je nije
Prošao strah, već s muža u skrbi i bojeć se krađe
Sinu Arestora Argu predade na čuvanje kravu.
Arg je očiju sto po cijeloj imao glavi; 
Od tijeh očiju svih naizmjence bi spavala po dva,
Druga bi budna bila i stražila stražu i tako
Arg kakogod bi stao, u Iju je gledao svagda.
I odvrativši lice pred očima imo je Iju.
Obdan joj dopušta pasti, a kada je sunce pod zemljom,
Onda je zatvara Arg i nevini za vrat je veže.
Hrana s drveća lišće i gorke trave su njojzi,
Mjesto na krevetu leži sirota na zemlji, po kojoj
Nema uvijek trave, i pije kaljavu vodu.
Kada bi htjela ruke da Argu ponizno pruži,
Nije imala ruku da pruži ih; kada bi opet
Tužit se pokušala, iz usta bi rika izašla,
To joj je strašno bilo i bojala svojeg se glasa.
Na br'jeg bi k Inahu došla, gdje često se igraše prije,
I žvalo ugledavši u vodi i rogove nove
Sva upropastiv se od stra od sebe bi bježala sama.
Ne zna ni jedna Najada, ni Inah, tko li je krava;
Ona za ocem ide, za sestrama gladit se pušta,
Ona im dolazi blizu, a oni čude se njojzi.
Travicu trga Inah starina i pruža je Iji,
Ona mu ruke liže i na dlane cjelive sipa,
Suze pušta da teku i samo da može govorit,
Pomoć bi iskala, rekla i ime svoje i sudbu.
Mjesto riječi slova, što načini nogom po prahu,
Promjenu očituju, žalovitu tijela njena.
"Teško li meni!" na to zaječi i snježanoj kravi,
Stenjućoj oko vrata i rogova obisne Inah;
"Teško li meni!" vikne, "ta moja ti li si kćerka,
Po svoj što zemlji te tražih? Ne našav te manje sam strado
No sad, kada te nađoh. O kćerko, šutiš na moje
R'ječi ne odvraćaš ništa, tek uzdišeš grudima iz dna,
I što jedino možeš, na moje besjede mučeš.
A ja ne sluteći ništa i ložnicu tebi i svadbu
Spremah te najprije zetu, a onda se unukom nadah,
A sad ćeš u stadu ti i muža imat i sina.
A ja s tolike muke ne mogu se smrću svršit:
Bog sam na nesreću svoju, i smrti zaprta vrata
Meni će do vijeka vijekova žalost otezat".
Tako oboje tuže, a zvjezdasi Arg ih razvede,
I kćer uzevši ocu odagna je na drugi pašnjak;
Onda ode daleko na visoki vršak planine
I tu sjednuvši stane na različne gledat strane.
Ali bogova vladar već ne moguć gledat tolike 
Muke Foronejkine pozove sina, kog rodi
Sjajna Plejada, te mu zapovjedi ubiti Arga.
Odmah na glavu klobuk i krila na noge ovaj
Metne, a u ruku jaku uspavljivu šibljiku uzme;
Jupiter-boga sin učinivši sve to iz dvora
Očinih na zemlju skoči i onda skine s glave
Klobuk  ostavi krila te šibljiku samo zadrži,
Kojom koze ko pastir po zahodnim poljima goni,
u c'jevi složene svira, dok na mjesto dođe, - Junonin
Čuvar je osvojen glasom neobičnim i on će reći:
"Tkogod si, da si, sjedni na ovaj uza me kamen,
Nigdje za stoku nema obilnije trave no ovdje,
A i hladovine vidiš da ima pastirima mile".
Atlantov sjede potomak i u mnogom znade govoru
Čitav provesti dan te gledaše, kako bi budne
Argove sklopio oči u složenu svirajuć frulu;
Ali nastoji Arg otresti se od blagog sanka,
I neke oči već zadrijemale ako i jesu,
Al' su druge još budne; za sviralu (koja se bila
Skoro izumjela) pita, izumjela kako se bila.
Njemu odgovori bog. "U arkadskim brdima hladnim
Ponajslavnija od svijeh nonakrijskih Hamadrijada
Jedna bješe Najada, Siringom zvahu je Nimfe.
Satiri ganjahu nju, al' ona im znaše izmaći
I drugim bozima svima, hladovita što ih imade
Šuma i rodno polje. Ortigijskoj boginji službom
Služaše i djevičanstvom, i pašuć se kao Dijana
Mogla je zavarat kog i Latoninom činit se kćerju,
Tek luk njezin je rogov, a zlatan je bio Dijanin.
Al zavaravala ona i tako je; išla je jednoć
S Likeja, spazi je Pan s omorikovim na glavi
Bodljikastim vijencem i reče " - - " Još trebaše reći,
Kako prozrevši molbe odletje bespućem Nimfa
I k pjeskovitoj tihoj rijeci Ladonskoj dođe,
Kako je vali dalje ne pustiše bježat, te ona
Sestre zamoli svoje, pretvorile da bi je u što,
Kako već mišljaše Pan, da Siringu uhvati, al' mu
Mjesto nimfe se nađe u rukama trska jezerska;
Stane uzdisat Pan, al' zažubori vjetrić u trski,
Te glas iziđe tanak i sličan tužaljki iz nje;
Pana slađahni glas i umjetnost osvoji nova
I kaže: "Ovo će odsad jednstvo među nama biti!"
Cjevčice nejednake međusobno spojene voskom
Tijem načinom nimfe Siringe dobiše ime.
Kad to Kilenac htjede da kazuje, opazi da su
Oči klonule sve i pokrio da ih je sanak.
Odmah ustavi glas i drijemež utvrdi jače
Čarobnom šibljikom oči dodirkujuć trudne te brzo
Srpu sličnijem mačem gdje glava se sastavlja s vratom
On posiječe Arga, dok kunjaše, pa ga nako
Krvava sa hridi baci i krvlju okalja strmen.
Ležiš sad, Argu, i smrklo toliki se vidjela tvojih
Vidjelo, jedan ti mrak je poklopio stotnu oči;
Njih Saturnija uze i svojoj ih namjesti ptici
U perje i rep njezin zvjezdolikim drakcima osu.
Ljuto se raspali ona i ne časeć časa u gnjevu
Argolskoj inoči groznu Eriniju pred oči, dušu
Postavi, u srce k tome podmače žalce joj tajne,
Te po svjetu je tada cijelome pogna, nek bježi.
Mukama golemim ti si, o Nile, granica bio.
Kojemu kada dođe, na kraju obale ona
Kleče na koljena sva i što je jedino mogla,
Pregne vrat i digne k zvijezdama visokim oči,
Pa se činjaše, plačuć i uzdišuć i tužno ričuć
Da pre Jupiter-boga i nevolja ište svršetak.
On tad zagrli ženu i zamoli, napokon da bi
Osvetu svršila svoju te reče: "Ne boj se, neće
Ona ti nikada više zadavati nikakvog jada."
Jupiter učini, da to i bare Stiksove čuju.
Kada se smiri Junona, tad Ija pređašnji oblik
Dobi i posta što bješe; izgubiše s kože se dlake,
Pomalo nesta rogova, a očiju suzi se okrug,
Usta se također smanje, a ruke i pleći se vrate,
Papci se izgube svi razdijelivši u pet se prsta;
Od krave ništa drugo ne osta do samo bjelina.
Diže se Nimfa sretna, što dvije služe joj noge,
Boji se besjediti, ko krava da riknula ne bi;
Plašljiva prekinut govor uviježbava; sada je mnoštvo
Ljudi u platnenom ruhu ko boginju slavi veoma.

preveo Toma Maretić