четвртак, 26. јануар 2017.

Gvido Kavalkanti: XI



Kad valja da se bolnim srcem morim,          Poi che di doglia cor conven ch’i’ porti
i osjećam užitak užarenog ognja          e senta di piacere ardente foco
što me iz dobra u nevolju dogna,         e di virtù mi traggi’ a sì vil loco,
reći ću kako kukavno sam pao.          dirò com’ho perduto ogni valore.

I da su mrtvi moji dusi, zborim,          E dico che’ miei spiriti son morti,
a srce s rata na rubu života;          e ’l cor che tanto ha guerra e vita poco;
pa da mi nije umrijeti divota,          e se non fosse che ’l morir m’è gioco,
i Amora bih tugom rasplakao.         fare’ne di pietà pianger Amore.

Ali zbog ludog doba što me stiže          Ma, per lo folle tempo che m’ha giunto,
i ja promijenih stalnost svoje ćudi          mi cangio di mia ferma oppinïone
u stanje drugih ljudi,         in altrui condizione,
tako da svoga ne kazujem jada:         s’ ch’io non mostro quant’ io sento affanno:
baš tu me varka svlada,         là ’nd’eo ricevo inganno,
jer meni Amor posred srca prođe,        chè dentro da lo cor mi pass’ Amanza,
a za njim cijela moja snaga pođe.         che se ne porta tutta mia possanza.

уторак, 24. јануар 2017.

Led probijen: Danteove kamene rime (IV)


Hoću da tako ljut mi bude zapis
ko što se drži ta ljepota - kamen,
što uvijek više stamen
biva i ćud joj sve se više jedi,
i odijeva svoj lik u takav jaspis
da zbog njega, il jer se sklanjat stane,
iz tobolca ne plane
nikada strijela da je golu zlijedi;
a ona bije, tu oklop ne vrijedi
i pobjeć smrtnom udarcu joj nije,
što, ko da krila vije,
svud stižem svaki oklop mora puknut;
te pred njom ne znam nit mogu ustuknut.

Ja nemam štita što mi ga ne skine
ni mjesta da me od lica joj brani:
jer, kao cvijet na grani,
tako i ona mojim duhom vlada.
Toliko kanda za moj jad se brine
ko brod što brigu za bonacu hrani;
a teret što me rani
takav je da ga stih ne može svladat.
Ah, mučna kruta turpijo što sada
podmuklo život trošiš mi i pržiš,
zašto se ne suzdržiš
izjedati mi srce sloj do sloja
ko i ja reći tko je snaga tvoja?

Još više drhti grud mi, njoj kad putim
miso, gdje netko drugi pogled svrati,
jer strah me da ne dođe
na vidjelo i ne otkrije se cijela,
nego kad mislim na smrt, što sve ćuti
 Amorovim mi zubima već glođe:
brsteć, to jest, mi prođe
kroz miso moć im, pa joj slabi djela.
Sruši me na pod, nad mnom se nadnijela
sablja mu, kojom on ubi Didonu,
taj Amor, pred kim klonuh
vapeći milost, i molim ga čedno:
ali je njemu regbi to svejedno.

On s časa u čas prijeti dižuć ruku,
opako biće, na moj život slabi,
i nauznak me zgrabi
pruženog na tle, maknut mi se ne da:
tada mi duhom krici prate muku;
a moja krv što kroz žile se sabi,
tekući k srcu grabi,
što zove je; pa ostah lica blijeda.
Rani me tako usred lijevih nedra
jako, da bol mi naglo k srcu stiže;
tad velim: "Ako diže
još jednom ruku, eto Smrt me snađe
prije neg novi udar dolje sađe".

Da bar ga vidjet srce cijepat hoću
toj okrutnici što moje komada;
ne bih strahovo tada
od smrti, gdje zbog lijeposti joj selim:
jer udarce i po suncu i noću
ta nasilnička ubojica zada.
Joj, zašto se ne jada
na me, ko na nju ja, u jamam vrelim?
smjesta bih viko: "Ja vam pomoć želim";
i zadovoljstvo to bi bilo za me,
ruku u plave prame,
što Amor za moj jad zlati i rudi,
stavio bih, da u njoj ljubav budi.

Da uhvatit sam lijepe kose smio,
stvorene poput biča da me peče,
uzev ih zorom, večer
proveo ja bih, sve do zvona, s njima:
milostiv ne bih ni udvoran bio,
pače ko medvjed što se šalit neće;
kad Amor njima siječe,
uzvratio bih stoput udarcima.
Uz to bih oči, otkud iskre prima
i plamti srce, puno rana, tavno,
gledo iz bliza ravno,
da osvetim se što sam bježat stao,
a tad uz ljubav oprost bih joj dao.

Kancono, pođi ravno mojoj gospi
koja mi rani grud i krati što je
vrhunac žudnje moje,
i udari je posred srca strijelom:
jer osveta će biti časnim djelom.


Così nel mio parlar voglio esser aspro
com’è ne li atti questa bella petra,
la quale ognora impetra
maggior durezza e più natura cruda,
e veste sua persona d’un diaspro
tal che per lui, o perch’ella s’arretra,
non esce di faretra
saetta che già mai la colga ignuda;
ed ella ancide, e non val ch’om si chiuda
né si dilunghi da’ colpi mortali,
che, com’avesser ali,
giungono altrui e spezzan ciascun’arme:
sì ch’io non so da lei né posso atarme.

Non trovo scudo ch’ella non mi spezzi
né loco che dal suo viso m’asconda:
ché, come fior di fronda,
così de la mia mente tien la cima.
Cotanto del mio mal par che si prezzi
quanto legno di mar che non lieva onda;
e ’l peso che m’affonda
è tal che non potrebbe adequar rima.
Ahi angosciosa e dispietata lima
che sordamente la mia vita scemi,
perché non ti ritemi
sì di rodermi il core a scorza a scorza
com’io di dire altrui chi ti dà forza?

Che più mi triema il cor qualora io penso
di lei in parte ov’altri li occhi induca,
per tema non traluca
lo mio penser di fuor sì che si scopra,
ch’io non fo de la morte, che ogni senso
co li denti d’Amor già mi manduca:
ciò è che ‘l pensier bruca
la lor vertù sì che n’allenta l’opra.
E’ m’ha percosso in terra, e stammi sopra
con quella spada ond’elli ancise Dido,
Amore, a cui io grido
merzé chiamando, e umilmente il priego:
ed el d’ogni merzé par messo al niego.

Egli alza ad ora ad or la mano, e sfida
la debole mia vita, esto perverso,
che disteso a riverso
mi tiene in terra d’ogni guizzo stanco:
allor mi surgon ne la mente strida;
e ‘l sangue, ch’è per le vene disperso,
fuggendo corre verso
lo cor, che ‘l chiama; ond’io rimango bianco.
Elli mi fiede sotto il braccio manco
sì forte che ‘l dolor nel cor rimbalza:
allor dico: "S’elli alza
un’altra volta, Morte m’avrà chiuso
prima che ‘l colpo sia disceso giuso".

Così vedess’io lui fender per mezzo
lo core a la crudele che ‘l mio squatra;
poi non mi sarebb’atra
la morte, ov’io per sua bellezza corro:
ché tanto dà nel sol quanto nel rezzo
questa scherana micidiale e latra.
Omè, perché non latra
per me, com’io per lei, nel caldo borro?
ché tosto griderei: "Io vi soccorro";
e fare’l volentier, sì come quelli
che nei biondi capelli
ch’Amor per consumarmi increspa e dora
metterei mano, e piacere’le allora.

S’io avessi le belle trecce prese,
che fatte son per me scudiscio e ferza,
pigliandole anzi terza,
con esse passerei vespero e squille:
e non sarei pietoso né cortese,
anzi farei com’orso quando scherza;
e se Amor me ne sferza,
io mi vendicherei di più di mille.
Ancor ne li occhi, ond’escon le faville
che m’infiammano il cor, ch’io porto anciso,
guarderei presso e fiso,
per vendicar lo fuggir che mi face;
e poi le renderei con amor pace.

Canzon, vattene dritto a quella donna
che m’ha ferito il core e che m’invola
quello ond’io ho più gola,
e dàlle per lo cor d’una saetta,
ché bell’onor s’acquista in far vendetta.

понедељак, 23. јануар 2017.

Pesma kao kristal: Danteove kamene rime (III)

Amore, vidiš kako ova gospa
ne mari tvoju moć ni u ko vrijeme,
što znade postat svim ljepotam gospa;
a pošto vidje da je moja gospa
po licu gdje mi zrači tvoja svjetlost,
postade svake okrutnosti gospa;
tako te kanda srcem nije gospa
negoli zvijer, za ljubav prava studen:
jer i za topla i kad dan je studen
pokazuje se sveđ mi kao gospa
što oblikova neki lijep je kamen
najboljom rukom što kleše u kamen.

A ja, što jesam stalniji no kamen
služit te, jer me sili lijepa gospa,
skrit udar nosim što ga stvori kamen,
kojim me udri ti ko da sam kamen,
što dugo te uznemiravo vrijeme,
tako da stignu k srcu gdje sam kamen.
I nikad jošte ne otkriše kamen
ili sjaj sunca il njegova svjetlost,
da takvu ima ni snagu ni svjetlost
te u njem otpor nađe ovaj kamen,
tako da njena ne vodi me studen
onamo gdje od smrti bit ću studen.

Gosparu, znaš da kad je ledna studen
postaje voda od kristala kamen
na sjeveru gdje velika je studen,
i zrak se sveđ u elemenat studen
tu pretvara, pa stog je voda gospa
u onom kraju zato što je studen:
tako se kad je njezin izgled studen
sleđuje meni krv u svako vrijeme
preobraća se meni u plač studen,
koji mi zatim izlazi kroz svjetlost
tu gdje je ušla nesmiljena svijetlost.

U njoj se skuplja svih lijeposti svjetlost;
tako joj srce hrli svih krutosti studen
u srce, tvoja gdje ne ide svjetlost:
jer očima mi tol je lijepa svjetlost
kad motrim je, da svijetli mi i kamen,
i drugo sve spram čega skrenem svjetlost.
S oči mi njenih dođe slatka svjetlost
pa druga za me ne postoji gospa;
da meni bar je milosnija gospa,
kû tražim i kad noć je i kad svjetlost,
da nju tek služim, i mjesto i vrijeme.
S drugog ne žudim živjet dugo vrijeme.

Stoga, vrlino starija neg vrijeme,
i nego što su kretanje il svjetlost,
smili se na me, i na zlo mi vrijeme;
u srce uđi njoj, jer već je vrijeme,
tako da iz nje ti izvučeš studen
što ne da mi, ko drugom, mirno vrijeme:
jer stigne li me tvoje burno vrijeme
u takvu stanju, ovaj nježan kamen
vidjet će kako liježem u mal kamen,
da ustanem se tek kad prođe vrijeme,
kada ću vidjet bje li ikad gospa
na svijetu lijepa ko ta kruta gospa.

Kancono, meni u duhu je gospa
takva, te, premda za mene je kamen,
gorim, pa svatko čini mi se studen;
tako da za tu ja sam smion studen
učinit novost kojoj ti si svjetlost,
nezamišljenu ni u koje vrijeme.


Amor, tu vedi ben che questa donna
la tua vertù non cura in alcun tempo
che suol de l’altre belle farsi donna;
e poi s’accorse ch’ell’era mia donna
per lo tuo raggio ch’al volto mi luce,
d’ogne crudelità si fece donna;
sì che non par ch’ell’abbia cor di donna
ma di qual fiera l’ha d’amor più freddo;
ché per lo tempo caldo e per lo freddo
mi fa sembiante pur come una donna
che fosse fatta d’una bella petra
per man di quei che me’ intagliasse in petra.


E io, che son costante più che petra
in ubidirti per bieltà di donna,
porto nascoso il colpo de la petra,
con la qual tu mi desti come a petra
che t’avesse innoiato lungo tempo,
tal che m’andò al core ov’io son petra.
E mai non si scoperse alcuna petra
o da splendor di sole o da sua luce,
che tanta avesse né vertù né luce
che mi potesse atar da questa petra,
sì ch’ella non mi meni col suo freddo
colà dov’io sarò di morte freddo.

Segnor, tu sai che per algente freddo
l’acqua diventa cristallina petra
là sotto tramontana ov’è il gran freddo
e l’aere sempre in elemento freddo
vi si converte, sì che l’acqua è donna
in quella parte per cagion del freddo:
così dinanzi dal sembiante freddo
mi ghiaccia sopra il sangue d’ogne tempo,
e quel pensiero che m’accorcia il tempo
mi si converte tutto in corpo freddo,
che m’esce poi per mezzo de la luce
là ond’entrò la dispietata luce.


In lei s’accoglie d’ogni bieltà luce:
così di tutta crudeltate il freddo
le corre al core, ove non va tua luce:
per che ne li occhi sì bella mi luce
quando la miro, ch’io la veggio in petra,
e po’ in ogni altro ov’io volga mia luce.
Da li occhi suoi mi ven la dolce luce
che mi fa non caler d’ogn’altra donna:
così foss’ella più pietosa donna
ver me, che chiamo di notte e di luce,
solo per lei servire, e luogo e tempo!
Né per altro disio viver gran tempo.


Però, Vertù che se’ prima che tempo,
prima che moto o che sensibil luce,
increscati di me, c’ho sì mal tempo:
entrale in core omai, ché ben n’è tempo,
sì che per te n’esca fuor lo freddo
che non mi lascia aver, com’altri, tempo;
ché se mi giunge lo tuo forte tempo
in tal stato, questa gentil petra
mi vedrà coricare in poca petra
per non levarmi se non dopo il tempo,
quando vedrò se mai fu bella donna
nel mondo come questa acerba donna.

Canzone, io porto ne la mente donna
tal, che con tutto ch’ella mi sia petra,
mi dà baldanza, ond’ogni uom mi par freddo;
sì ch’io ardisco a far per questo freddo
la novità che per tua forma luce,
che non fu mai pensata in alcun tempo.

субота, 21. јануар 2017.

Sunce i heliotrop: Danteove kamene rime (II)


Kad kratak dan i velik krug je sjene
stigo sam, ah, i kad su bijela brda,
kada se boja izgubi u trave:
a moja žudnja ipak je zelena,
tako joj korijen nosi tvrdi kamen
što govori i ćuti kao gospa.

Na sličan način ova mlada gospa
ledena je ko i snijeg usred sjene:
jer ne budi je, niti kao kamen,
slađano doba koje grije brda,
i s kog od bijelih postaju zelena,
jer na njih sipa cvjetiće i trave.

Kad joj na glavi vijenac je od trave,
iz sjećanja nam ode svaka gospa:
jer žuto nabran pram je kraj zelena
tol lijep, da Amor stoji tu sred sjene,
što stisnuo me izmeđ malih brda
još mnogo jače nego vapno kamen.

Lijepost joj veću ima moć no kamen,
i udar njen ne mogu liječit trave:
te bježah preko ravnica i brda,
da ne sretne me tako lijepa gospa;
i od njenog mi svjetla ne da sjene
brežuljak, ni zid, ni hvoja zelena.

Vidjeh kad na njoj bje halja zelena,
takova te bi ulila u kamen
ljubav što ćutim čak spram njene sjene:
pa željeh je na livadi sred trave,
ljuvenu kakva igda bješe gospa,
svud okruženoj od visokih brda.

No prije rijeke teći će uz brda
neg če se drva lijepog tog zelena
primiti plam, ko drugih lijepih gospa,
za mene; pristo leći bih na kamen
cio svoj vijek i hodat pasuć trave,
samo da vidim njenog ruha sjene.

Kad brda prave i najcrnje sjene,
ispod zelena njih ta mlada gospa
rasprši, kao kamen ispod trave.


Al poco giorno e al gran cerchio d’ombra
son giunto, lasso!, ed al bianchir de’ colli,
quando si perde lo color ne l’erba;
e ’l mio disio però non cangia il verde,
si è barbato ne la dura petra
che parla e sente come fosse donna.

Similemente questa nova donna
si sta gelata come neve a l’ombra;
che non la move, se non come petra,
il dolce tempo che riscalda i colli
e che li fa tornar di bianco in verde
perché li copre di fioretti e d’erba.

Quand’ella ha in testa una ghirlanda d’erba,
trae de la mente nostra ogn’altra donna;
perché si mischia il crespo giallo e ’l verde
sì bel, ch’Amor lì viene a stare a l’ombra,
che m’ha serrato intra piccioli colli
più forte assai che la calcina petra.

La sua bellezza ha più vertù che petra,
e ’l colpo suo non può sanar per erba;
ch’io son fuggito per piani e per colli,
per potere scampar da cotal donna;
e dal suo lume non mi può far ombra
poggio né muro mai né fronda verde.

Io l’ho veduta già vestita a verde
sì fatta, ch’ella avrebbe messo in petra
l’amor ch’io porto pur a la sua ombra;
ond’io l’ho chesta in un bel prato d’erba
innamorata, com’anco fu donna,
e chiuso intorno d’altissimi colli.

Ma ben ritorneranno i fiumi a’ colli
prima che questo legno molle e verde
s’infiammi, come suol far bella donna,
di me; che mi torrei dormire in petra
tutto il mio tempo e gir pascendo l’erba,
sol per veder do’ suoi panni fanno ombra.

Quandunque i colli fanno più nera ombra,
sotto un bel verde la giovane donna
la fa sparer, com’uom petra sott’erba.

петак, 20. јануар 2017.

Vreme i kristal: Danteove kamene rime

Solsticij i ljudsko telo: Rima I


Dospjeh do časa gibanja planeta
kad obzor, pošto sunce leći ode,
rađa Blizance da se nebo krasi,
a ljuven zvijezdu vidjeti nam smeta
zbog sjajne zrake koja tako bode
proprijeko da je ko korpena gasi;
a onaj planet što se ledom glasi
kazuje nam se sav kraj veljeg luka
u kom svih sedam pravi malu sjenu:
a zbog toga ne skrenu
nijedna miso ljubavnih mi muka
s mog uma, gdje sam kao stijena stamen
pamteć u krutom liku gospu-kamen.

S etiopskoga podiže se pijeska
tuđinski vjetar koji zrakom hukne,
zbog vrelog sunca koje po njem grije;
pa prođe more, s kog se takva ljeska
magla da, drugi vjetar li ne puhne,
polutku našu svu oblakom svije;
zatim se topi i bjelinu sije
hladnoga snijega i dosadne kiše,
pa zrak se stuži sav i suze lije;
a Amor koji vije
mreže zbog vjetra k visini sve više
ne pušta me, tol lijepa ta je gospa
okrutna što mi dana je ko gospa.

Pobjegle sve su ptice toplom kraju
iz europske zemlje, koja uvijek
ledenih sedam zvijezda vidjet može;
a druge pjevu svome glas ne daju,
da opet tek im proljeće ga čuje,
osim da neku tužbu njime slože;
a drugim svima bićima što prože
radošću narav, ljubav dignu uze,
jer stȕdēn njihov ljuven duh utiša:
a mom je ljubav viša;
jer slatke misli meni ne oduze
nit mi ga dade, mijenjajuć se, doba,
neg mi ih daje gospa mladog doba.

Hvojima sada više vrijeme nije
što toplo sunce u Ovnu ih stvori
da resi svijet, i umrla je trava;
grana sa zelen-lišćem nam se krije,
tek jele tu su, lovori i bori,
il druga koja na zelenova dava;
tako je oštra, reska studen prava
te obroncima cvjetiće potuče,
što ne mogahu podnijet slanu ljutu:
a ipak draču krutu
Amor iz mojih grudiju ne vuče;
stog odlučan sam nositi je vječno
dok god sam živ, kad živio bih vječno.

S vrutaka liju dimonosne vode
zbog para što ih trbuh zemlje prima,
koja ih gore iz dubine suče;
pa staza kud me lijepi dani vode
sada je potok, i bit će dok ima
potrajat zima koja jako tuče;
tlo zemlje na se ostaklinu vuče,
a mrtva voda u led se okrenu,
jer je hladnoća stisnula izvana:
a ja od svojih rana
koraka natrag zbog toga ne krenuh,
nit ću; jer ako i jad ima slasti,
zacijelo smrt nadmašuje sve slasti.

Kancono, što će sa mnom bit u drugo
proljeća slatko doba, kada lije
ljubav s nebesa svih do zemnih staza,
kad usred ovog mraza
ljubav je sa mnom tek, a drugdje nije?
Postat ću i ja sam ko pravi mramor,
bude li srce u diklice mramor.

Io son venuto al punto de la rota
che l’orizzonte, quando il sol si corca,
ci partorisce il geminato cielo,
e la stella d’amor ci sta remota
per lo raggio lucente che la ’nforca
sì di traverso, che le si fa velo;
e quel pianeta che conforta il gelo
si mostra tutto a noi per lo grand’arco
nel qual ciascun di sette fa poca ombra:
e però non disgombra
un sol penser d’amore, ond’io son carco,
la mente mia, ch’è più dura che petra
in tener forte imagine di petra.

Levasi de la rena d’Etiopia
lo vento peregrin che l’aere turba,
per la spera del sol ch’ora la scalda;
e passa il mare, onde conduce copia
di nebbia tal, che, s’altro non la sturba,
questo emisperio chiude tutto e salda;
e poi si solve, e cade in bianca falda
di fredda neve ed in noiosa pioggia,
onde l’aere s’attrista tutto e piagne:
e Amor, che sue ragne
ritira in alto pel vento che pioggia,
non m’abbandona; sì è bella donna
questa crudel che m’è data per donna.

Fuggito è ogne augel che ’l caldo segue
del paese d’Europa, che non perde
le sette stelle gelide unquemai;
e li altri han posto a le lor voci triegue
per non sonarle infino al tempo verde,
se ciò non fosse per cagion di guai;
e tutti li animali che son gai
di lor notura, son d’amor disciolti,
però che ’l freddo lor spirito ammorta:
e ’l mio più d’amor porta;
ché li dolzi pensier non mi son tolti
né mi son dati per volta di tempo,
ma donna li mi dà c’ha picciol tempo.

che trasse fuor la vertù d’Ariete
per adornare il mondo, e morta è l’erba;
ramo di foglia verde a noi s’asconde
se non se in lauro, in pino o in abete
o in alcun che sua verdura serba;
e tanto è la stagion forte ed acerba,
c’ha morti li fioretti per le piagge,
li quai non poten tollerare la brina:
e la crudele spina
però Amor di cor non la mi tragge;
per ch’io son fermo di portarla sempre
ch’io sarò in vita, s’io vivesse sempre.

Versan le vene le fummifere acque
per li vapor che la terra ha nel ventre,
che d’abisso li tira suso in alto;
onde cammino al bel giorno mi piacque
che ora è fatto rivo, e sarà mentre
che durerà del verno il grande assalto;
la terra fa un suol che par di smalto,
e l’acqua morta si converte in vetro
per la freddura che di fuor la serra:
e io de la mia guerra
non son però tornato un passo a retro,
né vo’ tornar; ché se ’l martiro è dolce,
la morte de’ passare ogni altro dolce.

Canzone, or che sarà di me ne l’altro
dolce tempo novello, quando piove
amore in terra da tutti li cieli,
quando per questi geli
amore è solo in me, e non altrove?
Saranne quello ch’è d’un uom di marmo,
se in pargoletta fia per core un marmo.

петак, 13. јануар 2017.

Beatric de Dija: Izneverena dama

Srednjovekovne provansalske trubadurke prve su pesnikinje svetovne poezije Evrope (iako je stroga podela na profano i sveto u slučaju Srednjeg veka netačna, čak i u slučaju trubadura) koje su ostavile pisanog traga, nekada i u veoma smelim i strogim kurtoaznim moralom nesputanim stihovima, koji po slobodi izraza ni najmanje ne izostaju od prepoznatljivog idioma negovanim od njihovih muških pandana; zbilja, poetski, erotološki jezik trubadurki na svaki način sugubo prevazilazi rodna očekivanja od žena, kako ona koja su imali njihovi savremenici, tako i percepciju koju savremeni čitalac ima o ženi u Srednjem veku. Na taj način, uspostavlja se, pesničkim jezikom i muzom koju je nemoguće sputati, dijaloška linija između ovih čudesnih žena-pesnikinja starog provansalskog jezika i pesničkog sveta Eoljanke Sapfo. To ne treba da čudi, jer su i Sapfa i trubadurke pripadale jedinstvenoj i "najširoj dolini" - Mediteranskog mora, kako ga jedan drugi trubadur naziva.
Najznamenitija među njima jeste Beatric, grofica od Dija, iza koje su ostale četiri veoma lepe pesme (kansos, na starooksitanskom), jedna čak i sa muzičkom notacijom. Reklo bi se, sudeći prema njenom žitiju (provansalski Vida), da je živela oko 1200. godine. Više o njoj pročitajte takođe na mome blogu ovde.
O drugoj trubadurki, Azalaidi iz Porkeraga, pročitajte ovde.


Obuze me jad i jeza                                     Estat ai en greu cossirier
zbog viteza što bi mi drag,                          per un cavallier qu'ai agut,
i ostaviti želim trag                                      e vuoil sia totz temps saubut
kako snažna ta bî veza;                                cum ieu l'ai amat a sobrier;
sad sam izdana sirota                                   ara vei qu'ieu sui trahida 
jer on moju ljubav neće                               car ieu non li donei m'amor
to je zlo mi od svih veće                              don ai estat en gran error
koje mrvi me i mota.                                   en lieig e quand sui vestida.

Htela ja bih svog viteza                               Ben volria mon cavallier
da noću moj pređe prag                               tener un ser en mos bratz nut, 
da u mom zagrljaju nag                               qu'el s'en tengra per ereubut
slast oseti što i ne zna;                                 sol qu'a lui fezes cosseillier;
više imam ja milota                                     car plus m'en sui abellida
neg Floris za svoje Cveće*;                         no fetz Floris de Blanchaflor:
on drži ključ moje sreće,                              ieu l'autrei mon cor e m'amor
srca, vida i života.                                        mon sen, mos huoillis e ma vida.

Lep dragane, blag i pravi                             Bels amics avinens e bos,
kad mi bićete u moći?                                 cora.us tenrai en mon poder?
Da spim s vama jedne noći                         e que jagues ab vos un ser
da vam celov dam ljubavi!                         e qu'ie.us des un bais amoros;
Znajte želja mi je vrela                               sapchatz, gran talen n'auria
da ste tu na mestu muža                              qu'ie.us tengues en luoc del marit,
kom prilika se pruža                                   ab so que m'aguessetz plevit
činit sve što budem htela.                            de far tot so qu qu'ieu volria.

_________________________________________________________________

* Floris, jedan od poznatih srednjovekovnih ljubavnika i kurtoaznih romana koji su širom čitani, a Cveće je njegova dragana Blanšeflor ("Beli cvet").