уторак, 24. јануар 2017.

Led probijen: Danteove kamene rime (IV)


Hoću da tako ljut mi bude zapis
ko što se drži ta ljepota - kamen,
što uvijek više stamen
biva i ćud joj sve se više jedi,
i odijeva svoj lik u takav jaspis
da zbog njega, il jer se sklanjat stane,
iz tobolca ne plane
nikada strijela da je golu zlijedi;
a ona bije, tu oklop ne vrijedi
i pobjeć smrtnom udarcu joj nije,
što, ko da krila vije,
svud stižem svaki oklop mora puknut;
te pred njom ne znam nit mogu ustuknut.

Ja nemam štita što mi ga ne skine
ni mjesta da me od lica joj brani:
jer, kao cvijet na grani,
tako i ona mojim duhom vlada.
Toliko kanda za moj jad se brine
ko brod što brigu za bonacu hrani;
a teret što me rani
takav je da ga stih ne može svladat.
Ah, mučna kruta turpijo što sada
podmuklo život trošiš mi i pržiš,
zašto se ne suzdržiš
izjedati mi srce sloj do sloja
ko i ja reći tko je snaga tvoja?

Još više drhti grud mi, njoj kad putim
miso, gdje netko drugi pogled svrati,
jer strah me da ne dođe
na vidjelo i ne otkrije se cijela,
nego kad mislim na smrt, što sve ćuti
 Amorovim mi zubima već glođe:
brsteć, to jest, mi prođe
kroz miso moć im, pa joj slabi djela.
Sruši me na pod, nad mnom se nadnijela
sablja mu, kojom on ubi Didonu,
taj Amor, pred kim klonuh
vapeći milost, i molim ga čedno:
ali je njemu regbi to svejedno.

On s časa u čas prijeti dižuć ruku,
opako biće, na moj život slabi,
i nauznak me zgrabi
pruženog na tle, maknut mi se ne da:
tada mi duhom krici prate muku;
a moja krv što kroz žile se sabi,
tekući k srcu grabi,
što zove je; pa ostah lica blijeda.
Rani me tako usred lijevih nedra
jako, da bol mi naglo k srcu stiže;
tad velim: "Ako diže
još jednom ruku, eto Smrt me snađe
prije neg novi udar dolje sađe".

Da bar ga vidjet srce cijepat hoću
toj okrutnici što moje komada;
ne bih strahovo tada
od smrti, gdje zbog lijeposti joj selim:
jer udarce i po suncu i noću
ta nasilnička ubojica zada.
Joj, zašto se ne jada
na me, ko na nju ja, u jamam vrelim?
smjesta bih viko: "Ja vam pomoć želim";
i zadovoljstvo to bi bilo za me,
ruku u plave prame,
što Amor za moj jad zlati i rudi,
stavio bih, da u njoj ljubav budi.

Da uhvatit sam lijepe kose smio,
stvorene poput biča da me peče,
uzev ih zorom, večer
proveo ja bih, sve do zvona, s njima:
milostiv ne bih ni udvoran bio,
pače ko medvjed što se šalit neće;
kad Amor njima siječe,
uzvratio bih stoput udarcima.
Uz to bih oči, otkud iskre prima
i plamti srce, puno rana, tavno,
gledo iz bliza ravno,
da osvetim se što sam bježat stao,
a tad uz ljubav oprost bih joj dao.

Kancono, pođi ravno mojoj gospi
koja mi rani grud i krati što je
vrhunac žudnje moje,
i udari je posred srca strijelom:
jer osveta će biti časnim djelom.


Così nel mio parlar voglio esser aspro
com’è ne li atti questa bella petra,
la quale ognora impetra
maggior durezza e più natura cruda,
e veste sua persona d’un diaspro
tal che per lui, o perch’ella s’arretra,
non esce di faretra
saetta che già mai la colga ignuda;
ed ella ancide, e non val ch’om si chiuda
né si dilunghi da’ colpi mortali,
che, com’avesser ali,
giungono altrui e spezzan ciascun’arme:
sì ch’io non so da lei né posso atarme.

Non trovo scudo ch’ella non mi spezzi
né loco che dal suo viso m’asconda:
ché, come fior di fronda,
così de la mia mente tien la cima.
Cotanto del mio mal par che si prezzi
quanto legno di mar che non lieva onda;
e ’l peso che m’affonda
è tal che non potrebbe adequar rima.
Ahi angosciosa e dispietata lima
che sordamente la mia vita scemi,
perché non ti ritemi
sì di rodermi il core a scorza a scorza
com’io di dire altrui chi ti dà forza?

Che più mi triema il cor qualora io penso
di lei in parte ov’altri li occhi induca,
per tema non traluca
lo mio penser di fuor sì che si scopra,
ch’io non fo de la morte, che ogni senso
co li denti d’Amor già mi manduca:
ciò è che ‘l pensier bruca
la lor vertù sì che n’allenta l’opra.
E’ m’ha percosso in terra, e stammi sopra
con quella spada ond’elli ancise Dido,
Amore, a cui io grido
merzé chiamando, e umilmente il priego:
ed el d’ogni merzé par messo al niego.

Egli alza ad ora ad or la mano, e sfida
la debole mia vita, esto perverso,
che disteso a riverso
mi tiene in terra d’ogni guizzo stanco:
allor mi surgon ne la mente strida;
e ‘l sangue, ch’è per le vene disperso,
fuggendo corre verso
lo cor, che ‘l chiama; ond’io rimango bianco.
Elli mi fiede sotto il braccio manco
sì forte che ‘l dolor nel cor rimbalza:
allor dico: "S’elli alza
un’altra volta, Morte m’avrà chiuso
prima che ‘l colpo sia disceso giuso".

Così vedess’io lui fender per mezzo
lo core a la crudele che ‘l mio squatra;
poi non mi sarebb’atra
la morte, ov’io per sua bellezza corro:
ché tanto dà nel sol quanto nel rezzo
questa scherana micidiale e latra.
Omè, perché non latra
per me, com’io per lei, nel caldo borro?
ché tosto griderei: "Io vi soccorro";
e fare’l volentier, sì come quelli
che nei biondi capelli
ch’Amor per consumarmi increspa e dora
metterei mano, e piacere’le allora.

S’io avessi le belle trecce prese,
che fatte son per me scudiscio e ferza,
pigliandole anzi terza,
con esse passerei vespero e squille:
e non sarei pietoso né cortese,
anzi farei com’orso quando scherza;
e se Amor me ne sferza,
io mi vendicherei di più di mille.
Ancor ne li occhi, ond’escon le faville
che m’infiammano il cor, ch’io porto anciso,
guarderei presso e fiso,
per vendicar lo fuggir che mi face;
e poi le renderei con amor pace.

Canzon, vattene dritto a quella donna
che m’ha ferito il core e che m’invola
quello ond’io ho più gola,
e dàlle per lo cor d’una saetta,
ché bell’onor s’acquista in far vendetta.

Нема коментара:

Постави коментар