петак, 20. јануар 2017.

Vreme i kristal: Danteove kamene rime

Solsticij i ljudsko telo: Rima I


Dospjeh do časa gibanja planeta
kad obzor, pošto sunce leći ode,
rađa Blizance da se nebo krasi,
a ljuven zvijezdu vidjeti nam smeta
zbog sjajne zrake koja tako bode
proprijeko da je ko korpena gasi;
a onaj planet što se ledom glasi
kazuje nam se sav kraj veljeg luka
u kom svih sedam pravi malu sjenu:
a zbog toga ne skrenu
nijedna miso ljubavnih mi muka
s mog uma, gdje sam kao stijena stamen
pamteć u krutom liku gospu-kamen.

S etiopskoga podiže se pijeska
tuđinski vjetar koji zrakom hukne,
zbog vrelog sunca koje po njem grije;
pa prođe more, s kog se takva ljeska
magla da, drugi vjetar li ne puhne,
polutku našu svu oblakom svije;
zatim se topi i bjelinu sije
hladnoga snijega i dosadne kiše,
pa zrak se stuži sav i suze lije;
a Amor koji vije
mreže zbog vjetra k visini sve više
ne pušta me, tol lijepa ta je gospa
okrutna što mi dana je ko gospa.

Pobjegle sve su ptice toplom kraju
iz europske zemlje, koja uvijek
ledenih sedam zvijezda vidjet može;
a druge pjevu svome glas ne daju,
da opet tek im proljeće ga čuje,
osim da neku tužbu njime slože;
a drugim svima bićima što prože
radošću narav, ljubav dignu uze,
jer stȕdēn njihov ljuven duh utiša:
a mom je ljubav viša;
jer slatke misli meni ne oduze
nit mi ga dade, mijenjajuć se, doba,
neg mi ih daje gospa mladog doba.

Hvojima sada više vrijeme nije
što toplo sunce u Ovnu ih stvori
da resi svijet, i umrla je trava;
grana sa zelen-lišćem nam se krije,
tek jele tu su, lovori i bori,
il druga koja na zelenova dava;
tako je oštra, reska studen prava
te obroncima cvjetiće potuče,
što ne mogahu podnijet slanu ljutu:
a ipak draču krutu
Amor iz mojih grudiju ne vuče;
stog odlučan sam nositi je vječno
dok god sam živ, kad živio bih vječno.

S vrutaka liju dimonosne vode
zbog para što ih trbuh zemlje prima,
koja ih gore iz dubine suče;
pa staza kud me lijepi dani vode
sada je potok, i bit će dok ima
potrajat zima koja jako tuče;
tlo zemlje na se ostaklinu vuče,
a mrtva voda u led se okrenu,
jer je hladnoća stisnula izvana:
a ja od svojih rana
koraka natrag zbog toga ne krenuh,
nit ću; jer ako i jad ima slasti,
zacijelo smrt nadmašuje sve slasti.

Kancono, što će sa mnom bit u drugo
proljeća slatko doba, kada lije
ljubav s nebesa svih do zemnih staza,
kad usred ovog mraza
ljubav je sa mnom tek, a drugdje nije?
Postat ću i ja sam ko pravi mramor,
bude li srce u diklice mramor.

Io son venuto al punto de la rota
che l’orizzonte, quando il sol si corca,
ci partorisce il geminato cielo,
e la stella d’amor ci sta remota
per lo raggio lucente che la ’nforca
sì di traverso, che le si fa velo;
e quel pianeta che conforta il gelo
si mostra tutto a noi per lo grand’arco
nel qual ciascun di sette fa poca ombra:
e però non disgombra
un sol penser d’amore, ond’io son carco,
la mente mia, ch’è più dura che petra
in tener forte imagine di petra.

Levasi de la rena d’Etiopia
lo vento peregrin che l’aere turba,
per la spera del sol ch’ora la scalda;
e passa il mare, onde conduce copia
di nebbia tal, che, s’altro non la sturba,
questo emisperio chiude tutto e salda;
e poi si solve, e cade in bianca falda
di fredda neve ed in noiosa pioggia,
onde l’aere s’attrista tutto e piagne:
e Amor, che sue ragne
ritira in alto pel vento che pioggia,
non m’abbandona; sì è bella donna
questa crudel che m’è data per donna.

Fuggito è ogne augel che ’l caldo segue
del paese d’Europa, che non perde
le sette stelle gelide unquemai;
e li altri han posto a le lor voci triegue
per non sonarle infino al tempo verde,
se ciò non fosse per cagion di guai;
e tutti li animali che son gai
di lor notura, son d’amor disciolti,
però che ’l freddo lor spirito ammorta:
e ’l mio più d’amor porta;
ché li dolzi pensier non mi son tolti
né mi son dati per volta di tempo,
ma donna li mi dà c’ha picciol tempo.

che trasse fuor la vertù d’Ariete
per adornare il mondo, e morta è l’erba;
ramo di foglia verde a noi s’asconde
se non se in lauro, in pino o in abete
o in alcun che sua verdura serba;
e tanto è la stagion forte ed acerba,
c’ha morti li fioretti per le piagge,
li quai non poten tollerare la brina:
e la crudele spina
però Amor di cor non la mi tragge;
per ch’io son fermo di portarla sempre
ch’io sarò in vita, s’io vivesse sempre.

Versan le vene le fummifere acque
per li vapor che la terra ha nel ventre,
che d’abisso li tira suso in alto;
onde cammino al bel giorno mi piacque
che ora è fatto rivo, e sarà mentre
che durerà del verno il grande assalto;
la terra fa un suol che par di smalto,
e l’acqua morta si converte in vetro
per la freddura che di fuor la serra:
e io de la mia guerra
non son però tornato un passo a retro,
né vo’ tornar; ché se ’l martiro è dolce,
la morte de’ passare ogni altro dolce.

Canzone, or che sarà di me ne l’altro
dolce tempo novello, quando piove
amore in terra da tutti li cieli,
quando per questi geli
amore è solo in me, e non altrove?
Saranne quello ch’è d’un uom di marmo,
se in pargoletta fia per core un marmo.

Нема коментара:

Постави коментар