уторак, 26. септембар 2017.

Danteova Kancona o Amoru i tri prognane gospe (LVIII)

Stav vizionara boljeg sveta Dante je izrazio u kanconi o trima gospama i Amoru, alegorijama koje predstavljaju prognanu Pravdu. Borba za povratak pravice i mira među ljude pjesniku daje snagu da podnese svu nevolju i osamljenost koje prihvaća kao čast i povlasticu, kao svoju uzvišenu misiju. To je jamačno najznačajnija Danteova kancona, jaka poruka prognanika velika u ljudskom dostojanstvu, časna u patnji i nepokolebljiva branitelja pravde u korumpiranom svijetu.

                                        Đoto: Pravda, kapela u Padovi

Tri gospe došle oko srca moga
ali ne mogu ući,
jer u njem Amor vrući
sjedi i mojim gospodari bićem.
Ljepost ih resi i vrlina mnoga,
te gospar svemogući, što u srcu je kući,
o njima jedva može riječ da sriče.
Svaka je bolna, s utučenim žićem,
ko prognanik što svijetom trudan bludi,
napušten od svih ljudi,
i uzalud mu lijepost i vrlina.
Vremena bjehu ina
kad, kako kažu, bile su od cijene,
a sad su svima nemar i ljutina.
Tako su, osamljene,
došle mi k srcu, k domu prijatelja:
jer u njemu je, znadu, ljuven želja.

Jedna se od njih mnogo jadat uze,
rukom si oslon pruža
kao slomljena ruža:
gol dlan na koji bol je naslonjena,
osjeća, poput dažda, s lica suze;
druga joj ruka skriva
obraz što suze liva:
dronjava, bosa, a časna je žena.
Razdrta halja netom otkri njena
Amoru to što bit će prešućeno,
on ljut i tužan, eno
odgovor o njoj i boli joj sluša:
"O hrano rijetkih duša",
glasom će mu što uzdasi ga biju,
"naša nas narav šalje do tvog lica:
ja, tužnija od sviju,
majci ti sestra, zovem se Pravica;
gola i bosa, vidiš, sirotica".

Kad je upozna i kad tko je začu,
bol i stid ćuti veli
moj gospar, pa čut želi
tko li su druge dvije s njom što stoje.
A nju, što bješe tako sklona plaču,
još većma bol prostrijeli
kad ču ga, pa mu veli:
"Zar hoćeš, još da plaču oči moje"?
Pa poče: "Ko što tebi znano to je,
izvire Nil ko mala rijeka tamo
gdje sunce prži samo,
ta zemlja nema zelenila više:
djevičanskoga više
tog vrela rodih ovu kraj svog krila,
što svojim plavim pramom suze briše.
Kći ova moja mila,
sebe u bistroj gledajući vodi,
ovu što malo dalje mi je rodi".

Amoru uzdah čas odgovor skrije;
zatim mu vlažne oči,
što prije ih ne smoči,
pozdrave druge te neutješene.
Pa reče uzev strijele obadvije:
"Dić ćete čela moći
kad oružje mi skoči;
zarđalo je, vidite u mene.
Izdašnost, Trijeznost i druge rođene
vrline krvi naše sada prose.
No zlo to neka snose,
i nek im suza okom ne koleba,
ljudi kojim i treba
plakat: zlih zvijezda utjecaj ih svlada;
ne mi što istine smo vječnog neba:
jer, premda žrtve sada,
bit ćemo vječni, a doći će k djelu
ljudi što ovu osvjetlat će strijelu".

Kad u božanskoj riječi čujem da je
bol utjeha velika
visokih prognanika,
progonstvo dano meni smatram časti:
jer, ako hoće sud il udes daje
da bijelog cvijeća slika
u crno se preslika,
s dobrima hvale dostojno je pasti.
I da ljepota koje sam u vlasti
nije daleko od pogleda moga,
od žudnje plamenoga
svoj težak teret podnio bih lako.
No taj je plamen tako
već kosti mi i meso uništio,
da ključ je Smrti moju grud već tako.
Pa ako kriv sam bio,
mjesecima mi više grijeh ne traje,
ako se gasi kad se čovjek kaje.

Kancono, nek ti ne otkriju halje
ono što skrivaš kao lijepa žena:
dosta si otkrivena;
svoj slatki plod ti svakome uskrati,
kad rukom ga se lati.
No desi li se da te netko traži
što će ti, sklon vrlini, molbu slati,
još ljepšom se pokaži,
i otkrij; cvijetom što je lijep izvana,
probudi žudnju srca odabrana.

Kancono, idi u lov s perjem bijelim;
kancono, lovi s hrtovima crnim,
s kojih morah da se selim,
al mogli bi da mir mi sada dadu.
No neće, zato jer što su ne znadu:
oprostu mudar ne zatvara vrata,
jer prostit znači bit pobjednik rata. 

                                                                   Đoto, Nada



Tre donne intorno al cor mi son venute,
e seggonsi di fore;
ché dentro siede Amore,
lo quale è in segnoria de la mia vita.
Tanto son belle e di tanta vertute,
che ’l possente segnore,
dico quel ch’è nel core, a pena del parlar di lor s’aita.
Ciascuna per dolente e sbigottita,
come persona discacciata e stanca,
cui tutta gente manca
a cui vertute né belta non vale.
Tempo fu già nel quale,
secondo il lor parlar, furon dilette;
or sono a tutti in ira ed in non cale.
Queste così solette
venute son come a casa d’amico;
ché sanno ben che dentro è quel ch’io dico.

Dolesi l’una con parole molto,
e ’n su la man si posa
come succisa rosa:
il nudo braccio, di dolor colonna,
sente l’oraggio che cade dal volto;
l’altra man tiene ascosa
la faccia lagrimosa:
discinta e scalza, e sol di sé par donna.
Come Amor prima per la rotta gonna
la vide in parte che il tacere è bello,
egli, pietoso e fello,
di lei e del dolor fece dimanda.
"Oh di pochi vivanda",
rispose in voce con sospiri mista,
"nostra natura qui a te ci manda:
io, che son la più trista,
son suora a la tua madre, e son Drittura;
povera, vedi, a panni ed a cintura".

Poi che fatta si fu palese e conta,
doglia e vergogna prese
lo mio segnore, e chiese
chi fosser l’altre due ch’eran con lei.
E questa, ch’era sì di piacer pronta,
tosto che lui intese,
più nel dolor s’accese,
dicendo: "A te non duol de li occhi miei?".
Poi cominciò: "Sì come saper dei,
di fonte nasce il Nilo picciol fiume
quivi dove ’l gran lume
toglie a la terra del vinco la fronda:
sovra la vergin onda
generai io costei che m’è da lato
e che s’asciuga con la treccia bionda.
Questo mio bel portato,
mirando sé ne la chiara fontana,
generò questa che m’è più lontana".

Fenno i sospiri Amore un poco tardo;
e poi con gli occhi molli,
che prima furon folli,
salutò le germane sconsolate.
E poi che prese l’uno e l’altro dardo,
disse: "Drizzate i colli:
ecco l’armi ch’io volli;
per non usar, vedete, son turbate.
Larghezza e Temperanza e l’altre nate
del nostro sangue mendicando vanno.
Però, se questo è danno,
piangano gli occhi e dolgasi la bocca
de li uomini a cui tocca,
che sono a’ raggi di cotal ciel giunti;
non noi, che semo de l’etterna rocca:
ché, se noi siamo or punti,
noi pur saremo, e pur tornerà gente
che questo dardo farà star lucente".

E io, che ascolto nel parlar divino
consolarsi e dolersi
così alti dispersi,
l’essilio che m’è dato, onor mi tegno:
ché, se giudizio o forza di destino
vuol pur che il mondo versi
i bianchi fiori in persi,
cader co’ buoni è pur di lode degno.
E se non che de li occhi miei ’l bel segno
per lontananza m’è tolto dal viso,
che m’have in foco miso,
lieve mi conterei ciò che m’è grave.
Ma questo foco m’have
già consumato sì l’ossa e la polpa,
che Morte al petto m’ha posto la chiave.
Onde, s’io ebbi colpa,
più lune ha volto il sol poi che fu spenta,
se colpa muore perché l’uom si penta.

Canzone, a’ panni tuoi non ponga uom mano,
per veder quel che bella donna chiude:
bastin le parti nude;
lo dolce pome a tutta gente niega,
per cui ciascun man piega.
Ma s’elli avvien che tu alcun mai truovi
amico di virtù, ed e’ ti priega,
fatti di color novi,
poi li ti mostra; e ’l fior, ch’è bel di fori,
fa disiar ne li amorosi cori.

Canzone, uccella con le bianche penne;
canzone, caccia con li neri veltri,
che fuggir mi convenne,
ma far mi poterian di pace dono.
Però nol fan che non san quel che sono:
camera di perdon savio uom non serra,
ché ’l perdonare è bel vincer di guerra.

Нема коментара:

Постави коментар